Scrigroup - Documente si articole

Username / Parola inexistente      

Home Documente Upload Resurse Alte limbi doc  

 
CATEGORII DOCUMENTE





BulgaraCeha slovacaCroataEnglezaEstonaFinlandezaFranceza
GermanaItalianaLetonaLituanianaMaghiaraOlandezaPoloneza
SarbaSlovenaSpaniolaSuedezaTurcaUcraineana

BajkeBiologijaElektricitetGeografijaGlazbaGospodarstvoHRKnjiževnost
LijekMarketingMatematikaObrazovanjeOsobnostiPolitikaPovijestPravo
PsihologijaRačunala itReceptiTehnikaTurizamUmjetnost

Povijesni znacaj Islama za jugoistocnu Evropu (s posebnim osvrtom na Bosnu)

povijest

+ Font mai mare | - Font mai mic







DOCUMENTE SIMILARE

Trimite pe Messenger
Povijesni znacaj Islama za jugoistocnu Evropu (s posebnim osvrtom na Bosnu)

Povijesni znacaj Islama za jugoistocnu Evropu 
(s posebnim osvrtom na Bosnu)

Dr. Smail Balic je rodjen u Mostaru. Danas zivi kao umirovljeni nadsavjetnik austrijske Nacionalne biblioteke u Zwerndorfu kraj Beca. Dobitnik je 'Austrijskog ordena za nauku i umjetnost 1. klase'.

Ovaj tekst je namjenjen onima koji zele da saznaju nesto o porijeklu Islama na ovim prostorima. Tekst je veoma edukativan i interesantan i preporucujemo ga svima kako bi saznali nesto vise o historiji na ovim prostorima !

1. Najstarija proslost

Svoj relativno mirni smjestaj u jugoistocnoj Evropi juzni Slaveni zahvaljuju arapskom zveckanju sabljom na juznom boku Bizantskog carstva. Trideset i tri godine poslije smrti Vjerovjesnika Muhameda a.s. (571-632) u arapskoj vojsci sluze i skupine juznih Slavena. Vec u 10. stoljecu na tlu istocnog Rima ima dzamija. Osobito je osmo stoljece proteklo u znaku ucestalih susreta s azijskim narodima poput Pecenega, Baskira, Hazara, Oguza (Uza) i dr. Medju ovim sarenim elementima bilo je brojnih Islamskih vjernika. Neki od njih naselili su se trajno u blizini ugarske prestonice Peste, ali i u juznim granicnim oblastima, poimence u Srijemu, Macvi, sjeverozapadnoj Bosni i Beogradu. Stekli su ugarsko ime boszermeny ( izopoacenje od musulman) ili izmaelitak (Ismaeliti po praocu Arapa Ishmaelu). U starim se poveljama nalazi i ime Maghrebini sto se po svoj prilici moze svesti na arapsku rijece magariba (strani legionari). Ovi ugarski muslimani odrzavali su zive veze s Islamskim Orijentom. Znameniti arapski geograf YAQUT AL HAMAWI (umro 1229.) izvjestava o o upucivanju delegacije od cetrdeset studenata u Siriju i citira razgovore s njima.i Poznata su nam dva visoka dostojanstvenika iz onoga doba, maurski ucenjak HAMID AL-GARNATI, njegov datum smrti nam je nepoznat. Otac ABU-HAMID, poznat arapski knjizevnik, ostavio je sadrzajne biljeske na arapskom o zivotu i zbivanjima ovih Islamskih zajednicaii U 13. st. dospjeli su Turkmeni iz Korasana bjezeci ispred Mongola u Dobrudzu. Moglo ih je biti 10 -12 tisuca. Medju njima je u Dobrudzu dospio i selldzucki kralj IZZADDIN KAIKAWUS II(1263/64), a poslije legendarni i od svih balkanskih muslimana veoma stovani svetac SARI SALTUK ( umro 1264.). Vecina ovih bjegunaca vratila se poslije u Aziju. I u juznim oblastima Balkana povremeno su boravili muslimanski doseljenici ili osvajaci. Ondje su muslimani poznati i pod imenom Agarjani (Aharjani) sto navodi na porijeklo Arapa od Ibrahimove djevojke Hagar. 

2. Islamizacija

Kontinuirana povjest Islama u jugoistocnoj Evropi pocinje pojavom Osmanlija na evropskom tlu. Islamizacija je vecinom protekla posve mirno. Taj je proces, kako smo vidjeli, u predosmanlijskih muslimana vec bio odavna zavrsen. Islam je ljude privlacio iz raznih razloga: u Bosni uglavnom kao protest spram ugnjetaca, koji su okupljali oko obiju velikih crkava, u Albaniji i Rodopskoj oblasti da bi se oduprli prijetecoj slavenskoj odnosno grckoj asimilaciji. Vazan motiv za prevjeravanje bilo je izjednacavanje s natio militans koju su predstavljali muslimani. Tako nalazimo medju osmanskim dostojanstvenicima sinove Humskog vojvode i posljednjeg bugarskog kralja AHMED PASU HERSEKZADE (umro 1514.) i ISKENDER PASU (14. st.) sandzakbega u Samsunu. Senzibilnom i sjetnom BALIMU SULTANU (umro 1516.), jednom srpskom princu, dopali su se slobodoumni dervisi Bektasi pa je postao njihov drugi 'utemeljitelj'. Oba djeteta posljednjeg bosanskog kralja SIGISMUND i KATARINA takodjer su presli na Islam, ali je njihova je daljnja sudbina nepoznata. 

U jugoistocnoj Evropi je predrasuda o tzv. 'prinudnom poturcivanju' Srba i Bugara veoma prosirena. Povezana je prisno s krivim predodzbama o 'danku u krvi' i 'izdaji vlastite nacije'. Pod dankom u krvi se shvaca prinudna regrutacija djecaka za janicarske trupe. Zapravo je pristup Islamu bio dobrovoljan u smislu postulata 'La ikraha fi'd-din' ( U vjeri nema prinude, Kur'an 2:256). Regrutacija djecaka ( devsirme) spada samo u prvo razdoblje osmanske imperije i zbivala se u cetverogodisnjim ciklusima. U Bosni ovaj su proces dobrovoljno prihvacali i muslimani - a i mnogo Albanaca, koji su zivjeli na podrucju bosnjackog zivlja ( kao u Novopazarskom Sandzaku). Novovjernici nisu bili - a ovdje je posrijedi jedna veoma prosirena zabluda Srba - Srbi nego Bosnjaci. Ovo je prikupljanje djecaka, ostalo u shvatljivo zlom sjecanju, ali i izopaceno u povijesnoj svijesti pravoslavnog stanovnistva, bilo - kako pokazuju najnovija istrazivanja - posve drugacije nego kakvim se prikazuje u narodnoj pjesmi i literaturi. Uz ostalo je dokazano da je prakticki na 100.000 stanovnika uziman jedan jedini djecak. Institucija devsirme se na koncu pokazala korisnom po stanovnistvo. Tako je hrvatska republika Dubrovnik (Ragusa) i zahvaljujuci zalaganju AHMED PASE HERSEK- ZADE izdvojena iz osmanskih osvajackih planova. MEHMED-PASI SOKOLOVICU, (umro 1579.), jednom drugom Bosnjaku Srbi zahvaljuju obnovu Pecke patrijarsije 1557., postupak koji je bitno pridonio opstanku srpske nacije u osmanskoj eri. Devsirma je uostalom bila skroman, isprva vojni doprinos krscanskog stanovnistva - ukoliko se odnosio na nju - vojnoj moci drzave. Regutirani su djecaci od 8-18 godina gotovo podobni za vojsku, a ne, kako se krivo shvaca, mala djeca. Jedinci se nisu uzimali. Svrha regrutacije djecaka nije bila religiozna, nego politicka i vojna. 
 

3. Osobiti slucaj Bosna: jedna se hereza siri

Vec s nastankom bosanske drzave (banovina Bosna) sredinom 12. stoljeca razvija se u toj zemlji jedan osobiti religiozni fenomen: 'Crkva bosanska'. Otada, pa do pada bosanskog kraljevstva godine 1463., ona ce uz dvije velike, katolicku i pravoslavnu, biti treca, mocna snaga u drzavi. 'Crkva bosanska' razlikovala se u vjerovanjima i strukturi zajednice od bitno etabliranih crkava. Stoga su je nemilosrdno progonili. Bila je na svoj nacin 'protestantska'. Time je nalikovala Islamu. Njeno vidjenje Krista bilo je donekle arijansko. Krist se kao najuzorniji Bozji stvor shvacao pretezno kao duh (ruh). Pripadnici Crkve- nazvani bogumilima - molili su poput muslimana pet puta dnevno. Odbacivali su sakralno nasljedstvo velikih crkava. Vlastita misticna praksa smatrala se putem koji vodi u blizinu Boga. Time su bili u bliskom odnosu sa sufijima (misticima) u Islamu. U vjersko-povjesnom smislu pripadnici se bosanske crkve, koji nestaju s historijske scene dolaskom Osmanlija u Bosnu u 15. stoljecu ubrajaju u katare ('ciste').

Isprva je bosanski Islam bio mistican, nadalje, iskazivao je i neke gnosticke znacajke. U tome se javljao karakter njegovih stvarnih vjeroucitelja. Bili su mistici koji su u svoje religiozne predodzbe svijeta unosili mnoge sinkretisticke elemente. Religiozna ekskluzivnost i netolerancija bile su im u pravilu strane. Shvacali su se religioznim tragacima za bozanskom istinom (falikun fi sabililah). Muhammeda a.s. su Bosnjaci akceptirali tek kao sveca - jednoga novog u dugom nizu postojecih. Jos se i sada priprosti bosanski musliman zaklinje Sveca mi moga Muhammeda. Slicno bektasijskim misticima, duhovnim skrbnicima janicarske trupe, bosanski muslimani su prije labavi nego li rigorozni u svojoj religioznoj praksi. Njihova ih narodna poezija predstavlja kao pristupacne, vedre i vinu ne protivne ljude. Rodjacke veze sa susjednim krscanima i Zidovima, dakako prvenstveno po zenskoj liniji, bili su u njih uvijek uobicajene. 

4. Jug sazrio za prevrat

Latinska vladavina uspostavljena poslije 4. Krizarskog rata u Carigradu ( 1204. -61.) izazvala je u jugoistocnoj Evropi nezadovoljstvo i socijalne nevolje. Osobito je bio tezak polozaj seljaka u nasljednim drzavama gdje su vladala latinska feudalna gospoda. Dadzbine i prinudni radovi iscrpljivale su stanovnistvo. Tome su se pridruzivale provale ugarskoga kralja sve do Vidina u Bugarskoj i njegova trajna nastojanja da Bugare pokatolici. Odatle potjece izreka: 'Bolje sultanov turban nego papina tijara'. Zemlja je mnogim ratovima i pustosenjima ostala bez mnogih stanovnika. Osmani su samo ondje masovno naseljavali Turke. S novim elementima stigao je i Islam. Ali novoj su religiji prisli i domoroci. Pogotovo zato sto su ponegdje javljale uspomene na islam kao nekadasnju religiju, tako i u slucaju 'Vardarskih Turaka' / Vardarioti). Ti su Turci u davnim vremenima stupili u sluzbu Bizanta koji ih je naselio u Makedoniji. Navodno su i Albanci i Pomaci tek u 17. stoljecu primili Islam. Ali jos su prije toga njihovi pripadnici dospjeli do utjecaja i casti u carstvu. Tako je koncem 16. stoljeca pjesnik UWEIS WEYSI mogao tugovati: 
'Agebdir, 'izz ( devlete ?emi'an Armawud Bosnaq, 
Ceker dewrimde dilletler, Saha, al-Resulullah. 
'Neobicno da su u slavi i sreci sami Arnauti i Bosnjaci, dok potomci Vjerovjesnika, o Boze, u moje vrijeme svakakve poruge trpe. 
'Potomke Vjerovjesnika' treba ovdje shvatiti ne samo kao Arape nego i Turke. Cuveni pjesnik TASLIGALI YAHIA, Albanac, umro je 1582., a veliki vezir SINAN PASA, takodjer Albanac, umro je u devedesetoj 1596. 

5. Dvjestogodisnji mir

Time sto su dijelovi stanovnistva primili Islam, odrzala se religiozna trodioba Bosne i njen kontinuitet. Smirene su obje velike crkve usmjerene na ekspanziju a u skladu s time i na agresivne postupke. Ostvaren je dugogodisnji mir (pax otomana). Francuski putnik LOUIS GEDOIN koji je 1623./24. putovao Balkanom, opaza da u gradu Beogradu, u kojem tada ima mnogo Bosnjaka, osim pravoslavaca mirno zivi i mnogo kalvinista i drugih 'sektasa' iz susjedne Ugarske i Njemacke. Njihovi duhovnici mogu 'posve slobodno besplodno raspravljati.' 

U isto vrijeme pisao je bosanski vezir WARWARI 'ALI PASA (umro 1647). cesto citirane stihove o vladavini sultana Ibrahima I. (1640-1648): 
'Ageb emn u aman oldu deminde: Qoyun qurdiyle gezdi devetlinde

' U njegovo vrijeme nastade cudesna sigurnost i milost. Ovca setase po carstvu zajedno s vukom'

Bosnjaci i drugi na Islam obraceni narodi nisu izgubili nacionalni identitet. Mogli su se slobodno iskazivati. Osobito su Bosnjaci stekli mogucnost da se revansiraju za patnje koje su trpjeli kao heretici. Njihov je polozaj medju velikim crkvama ucvrscen. U tim se uvjetima ne moze govoriti o turskom podjarmljivanju Bosne. Bosnjaci su odlucivali o sudbini zajednicke drzave. Uvazavane su rijeci njihovih vezira i velikih vezira. Vise od 300 literata razlicite vrste i znacaja pridonijeli su kulturi. Pisali su arapski, turski, perzijski i bosanski. Uza sve to nije islam bio odlucujuca pokretna sila drzavne politike nego slava i cast vladajuce dinastije Osmana. Muslimani su se veoma malo brinuli za zivot i djelatnosti nemuslimanskih vjerskih zajednica. Dopustala im se posvemasnja autonomija. Tako je drustvo bilo nesmetano multikulturno i multireligiozno. Lessingova parabola o prstenu ciji je prapredlozak u Kur'anu 5:49 u ovom je drustvu vazila prije nego sto je napisana. Do vladavine sultana BAYEZIDA II., umrloga 1512. vladala je i u osmanskom carstvu posve liberalna, a poslije podnosljiva religiozna politika. Nasilnih prevjeravanja nije bilo. Naprotiv: povremene grupne zahtjeve za promjenom vjere sultani su sputavali vec iz privrednih razloga. Prijem djecaka u okviru opisanog procesa regrutacije pocivao je na serijatsko-pravnom principu da je svako ljudsko bice, po svojoj prirodi sklono islamu sve do zrelosti. Po shvacanju vlasti ti djecaci nisu bili krscani. A ako su potjecali od muslimanskih roditelja, onda je sve bilo jasno: pripadali su zajednici muslimana. 

6. Odlucujuci motiv Osmanskih postupaka bio je drzavni rezon

Osmanska ekspanzija u zapadnu Evropu u osnovi nije bila motivirana, religiozno, nego starom mongolskom idejom velesile: vrhovnom vlasti dinastije Osman. Religiozna argumentacija pridosla je poslije. 'Istina, Islam je bio drzavna religija, istina je da su nemuslimani bili gradjani drugog reda, ali nisu ugnjetavani' s pravom zakljucuje becki turkolog HERBERT JANSKY, da bi onda izlucio odlucujuci zakon povijesti Osmana: 'Prava idejna podloga nastanka i uspona osmanskog carstva bila je vjera u to kako je dinastija Osmana pozvana da zavlada svijetom, a izvor, iz kojega su ova vjera i na njoj zasnovane tradicije tekle, bila je u biti neislamska.' 
U tom smisliu osmansko se carstvo nije odrzavalo jedinstvenim pravnim sustavom. Elementi koji nisu pripadali drzavotvornom narodu smjeli su zadrzati svoje staro pravo. I inace je mnogo toga ostajalo po starom: domaci knezevi i kraljevi, drustvena struktura, religija. U nekim je drzavnim segmentima carstvo bilo kopija Bizanta. Osobito je polozaj pravoslavne crkve strsio u starom ruhu. Ekumenski patrijarh iz Fanara igrao je u Osmana ulogu maltene velikog vezira. Njegova je rijec bila odlucujuca u religioznim problemima krscana. 
Zatecenim je religioznim zajednicama u principu davana autonomija, u njenim su okvirima mogli sprovoditi svoje vlastite zakone. Drzava se za crkvu brinula samo ukoliko je djelatnost ugrozavala interese drugih podanika. Postupala je po principu: 'U vjeri nema prinude'. Kako Islam ne zna za misijske obveze, postuje svaki monoteizam, podstice na dijalog, polazi od civilno-pravnoga karaktera braka, drzavi je bilo relativno lako tolerirati multireligiozno i multikulturno drustvo, pa ga cak i unaprijedjivati. 
Dakako, povijest je sa svojim usponima i padovima ispisivala ponekad i protivnosti. Nije nedostajalo izopacavanja i zloupotreba dobrih obicaja. Ali bio je nadjen modus vivendi izmedju muslimana i krscana. Svuda su ( a i sada su jos) - osim u rigoristickoj Saudijskoj Arabiji - pored dzamija i krscanske bogomolje i sinagoge. Izmedju 1523. i 1527. Osmanlije su naselile Srbe na hrvatsko podrucje oko Zrmanje i Cetine u Dalmaciji. Otada su izgradjene srpsko-pravoslavne crkve u Biljanima, Ostrovici, Karinu, Biovcinom Selu, Mokrom Selu i nekim drugim mjestima. Usto su na pojedinim mjestima izgradjeni i samostani. Predrasuda je da su Turci poslije osvajanja neke zemlje obicavali razarati crkve. 
Ako je neko mjesto bilo osvojeno poslije otpora, imali su doduse naviku da prvo jednu crkvu zaplijene i preobrate u dzamiju, ostale su ostavljali crkvenoj upravi. Dakako, drugacije se postupalo ako je stanovnistvo mjesto bilo napustilo. Sejh ul islamu ZEMBILLI 'ALI EFENDIJU, jednom Albancu, (umro 1525.) i njegovoj se poboznosti treba zahvaliti sto nije doslo do protjerivanja ili cak likvidacije krscana na Balkanu na nacin protjerivanja Maura s Iberskog poluotoka. Osvetoljubivi ljudi predlozili su to tadasnjem vladaru sultanu Selimu I ( 1512-1520). Prije takve teske odluke sultan je vrhovnog zastupnika religije ZEMBILLI 'ALI EFENDIJU upitao je li takav postupak dopusten?
Odgovor je dobio u obliku fetwe, obavezne religiozne odluke: Olmaz! ('Nedopusteno!') U obrazlozenju je navedeno da su krscani pod zastitom i imaju pravo na nepovredivost svoga polozaja. Ne smiju odgovarati za ono sto njihovi suvjernici cine negdje u svijetu. 'I nijedan grijesan covjek nece ponijeti grijehe drugoga.' ( Kur'an 35:18) 



7. Koliko muslimana sada zivi u jugoistocnoj Evropi?

Islam je u jugoistocnoj Evropi brojno druga religija. Vecinom su muslimanske Republika Bosna i Hercegovina i republika Albanija. Po nacionalnosti, u tom dijelu svijeta osam milijuna muslimana Turci, od toga 6 milijuna u evropskoj Turskoj, milijun u Bugarskoj, 250.000 u Grckoj, 70.000 u Rumunjskoj, ostatak u Makedoniji i na Kosovu. Slavena Islamske vjere ima oko 2,700.000, od toga 2,299.320 Bosnjaka, 290.000 Pomaka u Bugarskoj i oko 70.000 Makedonaca. Broj Albanaca koji se iskazuju kao muslimani ili sljedbenici sekte Bektasa ima 4,810.000. Od toga u Albaniji zivi 3 milijuna, 1,810.000 u Jugoslaviji. I desetine hiljada Roma koji zive u jugoistocnoj Evropi ispovijedaju islam. 

8. Evropski Islam u Bosni

Uslijed austro-ugarske okupacije 1878. Bosnjaci, pa i muslimani, stupili su u prisan kontakt sa zapadnoevropskom kulturom. Tada je medju njima potekao snazan proces evropeizacije. Stovise i religiozna je misao time znacajno zahvacena. Uslijed novoga kulturnog utjecaja doslo je do oduhovljenja religije. Do pocetka genocida protiv muslimana godine 1992. religija je spadala u intimnu sferu covjeka. Izbjegavani su simboli, nije bilo javnih manifestacija. Snazno je smanjena distanca prema Evropi dobrovoljnim preuzimanjem etike rada, pojma vremena, odjece, kalendara i drugih okolnosti zivota. Slika covjeka, opci vrijednosni sudovi, kriticna distanca prema tradiciji,dostigli su stupanj primjeren prosvjetiteljstvu, U medjuvremenu su nazalost, uslijed srpske agresije neki obicaji koji su poprimili divljacki karakter prodrli u ovaj zdravi svijet. Opci nacin misljenja koji u literaturi nalazi svoj najgovorljiviji izraz neopozivo je ostao evropski. Neposredno iskustvo u ophodjenju s Evropom koje traje tocno 120 godina i njene posljedice navele su predsjednika ALIJU IZETBEGOVICA da govori o evropskom Islamu Bosnjaka koji se moze izraziti u korist Istoka i Zapada. 'Mozda je bas nama bilo sudjeno' - zakljucio je svoja razmatranja - prikazati Islam u novom i pravom svjetlu' Slicno je 1986. pisao svicarski novinar i pozavatelj Balkana VIKTOR MEIER : 'U bosanskom Islamu pretezu one snage koje zele racionalan evropski Islam a ne orijentalni fundamentalizam. Mozda ce ovaj evropski Islam jednom biti cijeloj Evropi od koristi.' 

9. Iritantna uloga jednog religioznog imena

Vec jedno i pol stoljece politika i historiografija Srba i Hrvata osporavaju egzistenciju naroda Bosnjaka. Dok je u doba Osmanlija (1463-1878) i u vrijeme austro-ugarske uprave (1878-1918) taj nacionalni identitet zajedno s bosanskim jezikom jos uglavnom bio poznat, vladajuci je kurs u obje Jugoslavije (1918-41) i (1945-92) i u kratkotrajnoj Hrvatskoj (1941-45) usmjeren na ignorantsku sutnju. Pripadnici ove narodne skupine - oni su identicni s muslimanima u Bosni i Hercegovini - u komunistickoj su Jugoslaviji dugo obiljezavani kao 'nacionalno neopredjeljeni'. Nisu bili zastupljeni u parlamentu. Ondje su kao njihovi zastupnici djelovali Srbi, Hrvati i pojedini Jugoslaveni. Krajnji izraz nasla je ova politika u podjeli Bosne i Hercegovine izmedju Srba i Hrvata 1939. godine koja je potrajala do nacistickog napada 1941. Time se zeljelo pokazati cija je zemlja. Podijeljena je tako kao da Bosnjaka odnosno bosanskih muslimana uopce i nema. U sadasnjim neljudskim postupcima ova je politika pokazala svoje cudovisno lice. 
Pocev od 1971. bosnjacki je identitet bio sluzbeno priznat, ali u krajnje iritantnom obliku. Smjeli su se nazivati muslimanima u 'nacionalnom smislu'. Za ovu zloupotrebu religioznog imena Islamsku zajednicu nitko nije pitao. 
Bosnjackim muslimani koji su primjerice imali posla na Orijentu, nisu su mogli nacionalno identificirati na osnovu sluzbenog obiljezja. U svijest Islamskog svijeta pocinjali su prodirati kao Jugoslaveni ili, uslijed tvrdoglavo vodjene propagande nekih otudjenih emigrantskih skupina u Kanadi ili Sjedinjenim Drzavama Amerike kao Hrvati. Tome je pridonosila prvenstveno jedna 'Hrvatska dzamija' u Torontu (Kanada) gdje su umjeli obmanjivati svjetsku javnost koristeci protumuslimanske sudske procese koji su u Jugoslaviji vodjeni od 1983. Kasnije se pokazalo koliko moze biti sudbonosnan ovako neobican put u nacionalnu emancipaciju. Iza nastanka 'muslimanske nacije' skrivala se po svoj prilici namjera sprijeciti prisvajanja susjednih nacija ili ovjekovjeciti anacionalnost muslimana, odnosno olaksati njihovo gasenje.
Slucajem ovoga krivoga naziva potvrdjene su rijeci Alberta Camusa: 'Mal nommer les choses, c'est ajouter au malheur de monde'.

10. Povratak vlastitom povijesnom imenu

U Sarajevu se 29. rujna 1993. jedan posebno sazvan bosnjacki sabor odlucio za povratak povijesnom imenu. Zakljucak je sutradan potvrdio parlament. Otada se jucerasnji 'Muslimani u nacionalnom smislu' sluzbeno i znanstveno nazivaju Bosnjacima. I pored nastojanja da se ova promjena obznani svijetu, o tome se u svjetskoj javnosti jedva zna. Jos uvijek se govori o muslimanima bez ikakve poblize ocjene. Pojedine agencije koriste okolisna obiljezja: 'bosanska vlada pod muslimanskom dominacijom' Jos uvijek su dakle sitrom otvorena vrata etiketiranju tako nazivanih muslimana. Time su omogucena okrivljavanja i optuzbe. Onda se muslimanima pripisuje i udio u prinudnom pokrstavanju, progonima i ubojstvima Srba u drugom svjetskom ratu. Pritom se presucuje da su bosnjacki uglednici ove fasisticke postupke prema nevinim ljudima najostrije osudjivali i to u mnogim rezolucijama koje su tada pisane u cijeloj zemlji. U zlostavljanju Srba sudjelovale su i grupe muslimana, ali oni su bili hrvatski osvijesteni i kao takvi su prezirali volju svoga naroda. Bosnjaci nisu imali nista s tim zlocinima. Novotkriveno ime Bosnjak ima doduse u njemackom govornom prostoru ponesto pejorativan prizvuk - kao uostalom i sva imena naroda sa sufiksom - ak , ali drugi se ne moze naci. U zemlji je jos poznat naziv Bosnjanin, ali on je neprevediv u njemacki. 
Povratak povijesnom obiljezju uslijedio je i pogledu jezika.
Zove se bosanski ili bosnjacki. To jeste doduse jezik Hrvata i Srba, ali buduci da ga oni tamo nazivaju srpskim ili hrvatskim, pravo je i posteno da se varijanta koja se govori u Bosni naziva bosanskim. Kada bi se u Bosni govorilo srpsko- hrvatski, znacilo bi da je zemlja pripada Srbima ili Hrvatima sto politicki ne bi bilo mudro. Bosanski se jezik iskazuje u ikavskom ili ijekavskom dijalektu - protivno ekavskom dijalektu Srba. Muslimani ne 'gutaju' glas 'h' u mnogim rijecima ( kao ajde umjesto Hajde, Adzic, umjesto Hadzic) dok je to u Srba normalno. U prvom izdanju srpskog rjecnika VUKA KARADZICA ova je srpska osobitost svuda vidljiva. Ima i drugih razlika. U svakom slucaju bosanski se barem toliko razlikuje od srpskog koliko i hrvatski. Fonoloski se tri nacina govora visestruko razlikuju. A svaki narod ima pravo jezik kojim govori, smatrati svojim iskonskim pravom i imenovati na odgovarajuci nacin. Jezik kojim govore Bosnjaci, nazivan je bosanskim ili bosnjackim. I u skolskoj se nastavi tako nazivao do 1908., i u Osmanskom carstvu i u Austro-ugarskoj monarhiji. 'Dati jeziku ime naroda koji ga govori, izrazava nesto jednostavno i ocito. Ima jedan narod, a taj narod ima svoj jezik.' 

11. Na listi za odstrijel

Neprijateljstvo prema Islamu najavljeno je sredinom 1979. kada je TITO u jednom govoru u Bugojnu osudio navodno nekorektno ponasanje nekih muslimanskih duhovnika. Malo prije toga u u sarajevskim je novinama 'Oslobodjenje' objavljeno u nastavcima djelo 'Parergon' knjizevnika Dervisa Susica. U njemu je globalno uloga hodza ( muslimanskih duhovnika) prikazana opasnom i protudrzavnom. Istovremeno su se u beogradskim novinama pojavili brojni napadi na 'fundamentalizam', 'panislamizam', i 'islamski nacionalizam'. Muislimanima su se podmetale teznje za stvaranjem 'etnicki ciste' Bosne, koja se poslije preobrazila u grozna 'etnicka ciscenja'. Po ovim beogradskim pamfletima Bosna je 'tamni vilajet' bez ikakve kulture. U Beogradu je objavljena knjiga MIROLJUBA JEVTICA 'Dzihad kao moderni rat' u kojoj se Islam prikazuje kao prijetnja Evropi. Dzihad - koji on krivo naziva 'svetim ratom'- osnovna je obaveza muslimana. Jevtic ga shvaca kao religiozni rat u svrhu sirenja Islama. Sve je to ponukalo vodstvo Islama da organizira simpozij koji bi ove optuzbe zanijekao. Referati ovog simpozija objavljeni su pod naslovom: 'Islamski fundamentalizam- sto je to?' 
Vrhunac ocrnjivanja Islamske zajednice od strane drzave bilo je hapsenje Reis-ul uleme SELIMOSKOG 22. rujna 1991. Tada je vjerski vodja bio u posjetu Kosovu.
Srecom je u zatvoru ostao samo jedan dan. 

12. Fakti

Dogadjajima u Bosni prethodilo je jedanaest muckih ubojstava. Isprva se nije moglo ni govoriti o ratu. Prije bi se moglo govoriti o pokusaju jednoga genocida. Bosna nije zeljela rat. 'Za rat su potrebna dvojica', govorio je predsjednik ALIJA IZETBEGOVIC. Ocito nije racunao s tim da je za zlocin dovoljan i jedan pocinitelj. Pri procjeni situacije stoga nije opravdano Bosnjake promatrati kao jednu od 'zaracenih strana'. Oni su, predvidjene zrtve planiranoga genocida. Agresor - ekstremni srpski nacionalisti s komunistickom podsvijesti - nasrnuli su na sve sto sacinjava bosnaki identitet. Osobito su se revno bacili na Islam, muslimane i njihovu simboliku. Vec do sijecnja 1993. bilo je unisteno ili tesko osteceno tocno 1000 dzamija, dvije petine svih Islamskih bogomolja u zemlji. Unistene su dvije znacajne institucije: Univerzitetska i nacionalna biblioteka i Orijentalni institut i njegova vrijedna i u svojoj vrsti jedinstvena zbirka dokumenata iz bosanske povijesti. Od osobito znacajnih dzamija unistena je dzamija iz Ustikoline iz predosmanskih vremena, Aladza dzamija u Foci, remek djelo osmanske arhitekture iz godine 1550, Alipasina, Slatinska i Carska dzamija, sve u Foci, Tesko su ostecene gotovo sve mostarske dzamije. Osobitom su se ljepotom isticale Karadjozbegova dzamija i Koski-Mehmed pasina (1550 i 1618). U Banjaluci su Vandali sravnili sa zemljom prekrasne dzamije Ferhadiju i Arnaudiju, da bi tako nastavili s ostalima. Gdje se god pojavio srpski vojnik, sve je muslimansko unistavano. Nisu postedjena ni groblja, prekopana su, ostaci leseva odvezeni na drugo mjesto, a nisani zdrobljeni strojevima. Na tim su povrsinama parkiralista ili parkovi. 

13. Je li Bosanski rat bio Gradjanski rat? 

Gradjanski rat je ratni sukob s vladom nezadovoljnih i zajednickim politickim predodzbama motiviranih gradjana radi nametanja tih predodzbi. Crta razgranicenja ide poprijeko involviranoga gradjanstva. Naprotiv, u Bosni je jedna etnicka grupa mocnika, razdvojena od vecine i radi odrzanja svojih pozicija moci postigla nacionalnu homogenizaciju. U tom se cilju i posluzila bezobzirnim iskorjenjivanjem susjednih etnija i razaranjem svih uporisnih tocaka njihova identiteta. Prisno je suradjivala s jednom armijom ciji je plansko srediste bilo izvan zemlje. Svi su zajedno tezili uspostavi Velike Srbije, tako da se oruzani napad na bosansko vecinsko stanovnistvo moze definirati samo kao agresija. Isprva je to bio nemilosrdan raspojasani genocid. Tek poslije, kada su se napadnuti uspjeli dici svoju vojsku, sukobi su poprimili karakter rata. Nazivati besprimjerno ubijanje u Bosni gradjanskim ratom bilo bi jednako nazivanju ustankja u varsavskom getu 'gradjanskim ratom'.
Bosanski genocid ima dugu predpovijest. Srpski historicari, poput MILORADA EKMECICA, shvacaju ga kao nastavak oslobodilackih ratova protiv Turaka. I to je protivno neodrzivim tvrdnjama paljanskih politicara da su krvava zbivanja gradjanski rat.Povijest poznaje pretece ovoga rata.
MILOVAN DJILAS izvjestava o jednom od posljednih, onom u Sahovicima 1924: 'Babes were taken from the arms of mothers and sisters and slaughtered their eyesThe beards of the Moslems religious leaderes ware torn out and crosse were carved into their foreheads. In one village a group was tied around a haystack with wire and fire set to it. Some later observed that the flames of burning men are purple'.
Poslije Titove smrti 1980. srpski su se ekstremisti spremali za prodor u Bosnu. Otada se u masovnim medijima, prvenstveno u dnevniku 'Politika' i u tjednicima NIN, 'Duga' i 'Svet' rasplamsavala divljacka propaganda protiv Islama i muslimana pri cemu se uz ostalo, muslimane tretiralo kao naciju. Maska je posve skinuta kad je 1992. u sjeveroistocnoj Bosni registriran niz ubojstava bosanskih civila. I jedan je knjizevnik, ABDULAH KOVACEVIC postao zrtvom histerije. Kako je vec raceno, prije pocetka neprijateljstava, bilo je jedanaest ubojstava.
Propaganda je neumorno isticala 'islamski fundamentalizam'. Ova optuzba, koja se jos uvijek povlaci masovnim medijima u svijetu uz druge krivotvorine povjesti i stvarnosti, tema su poblikacije koju je izdao bosanski novinar FAHRUDIN DJAPO.
Ni ove postupke protiv jedne religije, ni potonje sistematske zlocine u Bosni, ukljucivo Novopazarski sandzak, uz njih svakodnevna ubojstva, silovanja i rusenja tudjih bogomolja Srpska pravoslavna crkva nije nikada osudila konkretno i nazivajuci pocinitelje. 

                                                                                                          Dr. Smail Balic

DISTRIBUIE DOCUMENTUL

Comentarii


Vizualizari: 1228
Importanta: rank

Comenteaza documentul:

Te rugam sa te autentifici sau sa iti faci cont pentru a putea comenta

Creaza cont nou

Distribuie URL

Adauga cod HTML in site



Termeni si conditii de utilizare | Contact
© SCRIGROUP 2019. All rights reserved