CATEGORII DOCUMENTE |
Bulgara | Ceha slovaca | Croata | Engleza | Estona | Finlandeza | Franceza |
Germana | Italiana | Letona | Lituaniana | Maghiara | Olandeza | Poloneza |
Sarba | Slovena | Spaniola | Suedeza | Turca | Ucraineana |
O: Da, i s Wall Street Journalom. Financial Timesom. Bilo čime.
O: Većinom imam mnogo poziva.
O: To je prirodni nastavak tendencije koja se odvija već dugo vremena. Ben Bagdikian je dokumentira godinama. To je prirodni fenomen. Kapital tenderira koncentriranju. Iskreno sumnjam da će biti velike razlike kad je riječ o novinama, barem ne uskoro. Svejedno, s vremenom će vjerojatno biti.
O: Ovo što trenutno vi radite jest kontra-trend. Isto je i sa svime ostalim što se odvija u svijetu. Postoji trend prema centralizaciji moći na sve višim i višim razinama, ali isto tako postoje i kontra-trendovi okrenuti regionalizaciji, uključujući i ono što se u Europi naziva 'Europa regija', stvaranje grassroots pokreta, konstruiranje alternativa. Kabelska televizija, recimo, nudi alternative. Dakle, stvari se odvijaju u oba smjera. Institucionalno, glavna tendecija je centralizacija. Druga tendencija koja se odvija u suprotnome smjeru, i koja jedina, po meni, pruža nadu, je mnogo raspršenija, difuznija i nema mnogo toga zajedničkog s organiziranim insitucionalnim formama. No, sigurno je da se odvija na svim nivoima.
O: One nude mnoštvo mogućnosti. Postoje desetine tisuća priključenih, možda i stotine tisuća priključenih na razne mreže, i mnoge se diskusije odvijaju te pristiže masa informacija. Razne su kvalitete, no mnoge predstavljaju alternativu mainstreamu. Trenutno je to još uvijek elitna privilegija.
O: Kako se organizirati? Odgovor je jednostavan: jednostavno to učinite. Ljudi su se organizirali i pod puno gorim uvjetima od ovih. Pretpostavimo da ste zemljoradnik u El Salvadoru u kršćanskoj zajednici koja pokušava postati seljačkom zadrugom. Uvjeti tamo prisutni su daleko od bilo čega što mi možemo zamisliti. Naravno, problemi postoje, ljudi su privezani računima, imaju osobne probleme No većina nas živi pod jako privilegiranim uvjetima po komparativnim standardima. Problem organiziranja je problem volje.
O: Naravno. Ali primijetite da se u El Salvadoru to drugačije radi. Tamo šalju odrede smrti. Ovdje te pokušavaju navući na komedije. Istina je da su i jedno i drugo tehnike kontrole, no ipak su to prilično različite tehnike.
O: Postoji velika razlika između znanosti, isto tako i između humanističkih ili društvenih znanosti i medija. U prirodnim znanostima ste suočeni s prirodnim činjenicama kao vrlo tvrdim nadzornikom. Ne možete doći daleko s besmislicama. U razvijenim znanostima pogreške ne mogu trajati. Teorijska greška može trajati jer ju je teško otkriti. Napravi li netko eksperiment i krivo navede rezultate, to će se vrlo brzo otkriti kod ponavljanja eksperimenta. Postoji kruta internacionalna disciplina koja nipošto ne garantira da ćete pronaći istinu, ali naglašava standarde koje je jako teško izbjeći. Prisutni su i vanjski uvjeti koji određuju kako znanost funkcionira: fondacije i sl. Kvalitativno se oni razlikuju od ostalih područja, kod kojih vanjske prisile i ograničenja nisu toliko snažne. Mnogo je manje shvaćenog, empirijska opovrgnuća puno teže prolaze. Mnogo je jednostavnije ignorirati ono što ne želimo čuti.
No, vratimo se početnome komentaru o preuzimanju Globea od strane Timesa. Tisak na istočnoj obali to slavi jer smatra da se zbog visokih novinarskih standarda Timesa ništa loše neće dogoditi Globeu. Postoje tisuće dokumentiranih strana koje pokazuju da su standardi Timesa sve samo ne visoki. Točnije, groteskni su. No, to nije važno budući da se kritička analiza može jednostavno ignorirati. Poruka joj je kriva i zato je ignorirate. Ovakve su stvari vrlo jednostavne u novinarstvu i ostalim ideološkim disciplinama. Ignorirate ono što vam se ne sviđa, a ako ste na strani moćnih onda se toga lako i riješite.
Neki sam
dan čitao sažetak članka u
Dakle da odgovorim na pitanje. Unutar razvijenih prirodnih znanosti, iako nitko nema nikakvih iluzija o objektivnosti, prisutna je neka vrsta stalnoga pritiska, kontrole koja reflektira ograničenja nametnuta od prirode. Unutar drugih područja, ono što odražava interese moćnih se jednostavno smatra objektivnim.
O: Pogledate li ozbiljan monografski rad kroz diplomatsku povijest, vidjet ćete da je situacija nešto drugačija. Međutim, i tamo su također odabir, fokus, koncentracija i oblikovanje često ideološki određeni. Iskreniji ljudi će to prepoznati i naznačiti jasnim. Oni manje iskreniji će tvrditi da je riječ o objektivnosti.
O:
Naravno. To je jedna od funkcija propagande. Očito je da te riječi ne znače
apsolutno ništa. Što mislite pod uravnoteženost? Što je odgovarajuća mjera ravnoteže?
Ne postoji odgovor na to pitanje. Ako su mediji iskreni, oni će reći: Gledajte,
ovo su interesi koje mi predstavljamo i to je okvir unutar kojeg mi gledamo na
stvari. Ovo je ono u što mi vjerujemo i čemu smo predani. To što bi rekli je
tada slično onome što govore njihovi kritičari. Na primjer, ja ne skrivam svoje
stajalište pa tako ni Washington Post ni
U biti,
oni idu i iznad toga. Pokušavaju sebe predstaviti kao protivnike moći, kao
nekoga tko potkopava moćne institucije. Akademska profesija igra istu igru.
Pogledajte akademske konferencije o medijima. Jedna kojoj sam ja u potpunosti
prisustvovao se održala na
Postoji i treća pozicija: mediji podržavaju interese moći. Da bi održali te interese, mediji lažu i izokreću stvari. No, to se ne smije izjaviti. Ipak, cjelokupno izvještavanje o Centralnoj Americi koje je održano na toj konferenciji bilo je unutar granica koje sam opisao. Kada je riječ o Srednjemu Istoku, gdje su mediji groteskni, samo je 96% izvještaja bilo unutar tih apsurdnih granica. Razlog tome je to što je bilo dopušteno izlaganje Erica Hoaglanda, poznavaoca Srednjeg Istoka, koji je dao točne navode, i to je 4% na koje nitko kasnije nije referirao. Na taj način mediji prezentiraju sami sebe i zbog toga akademska profesija želi to vidjeti. Predstavljate li medije kao kritičke, kao protivnike moći, pa čak i kao subverzivne, tada radite veliku uslugu propagandi. Nakon toga će oni reći: Pogledajte koliko smo kritički okrenuti prema moći. Može li netko više od toga?
O: Da, to je točno. Oni su prvi objavili uvodni članak u kome se traži povlačenje iz Vijetnama. Urednik je u to vrijeme bio moj osobni prijatelj tako da sam prilično upoznat s time. Oni su prije objavljivanja članka napravili veliku studiju da vide mogu li članak objaviti i nastaviti s time. Sjećam se da je to bilo kasne 1969., otprilike godinu i pol nakon što se Wall Street okrenuo protiv rata. Mislim da je to bio vjerojatno prvi mainstream zahtjev za povlačenjem američkih postrojbi. Naravno, nije se tražilo povlačenje američkih postrojbi koje su napale Vijetnam, već se tražilo povlačenje jer to više nema smisla, nešto kao moramo otići, nema smisla To također govori ponešto o američkim medijima. Govori vam da je riječ o godinu i pol nakon što je poslovna zajednica odredila da bi vlada trebala prestati sa svojim naporima jer štete američkim ekonomskim interesima. U to je vrijeme već i ohrabren tisak počeo povremeno isticati da bi možda bilo vrijeme da se učini ono što je poslovna zajednica odredila prije godinu i pol, ne uzimajući pritom u obzir jednostavnu istinu: da je riječ o američkoj agresiji, najprije na Južni Vijetnam, a kasnije i na cijelu Indokinu. Neke elementarne istine su presramotne da bi bile otisnute.
O: Bio bih malo oprezniji kad je riječ o znanju. Prodaje se ono što se izdaje pod znanje. Uzmimo Henryja Kissingera kao primjer. On je sigurno prodavao sam sebe na tržnici. No, tu trebamo biti skeptični da li je riječ o znanju ili ne, budući da je ono što se prodaje na tržnici većinom bezvrijedno. Riječ je o znanju ili razumijevanju prilagođenom i iskrivljenom da bi služilo interesima moći. Vratimo se tvrdim znanostima, njihovo znanje se definitivno prodaje. Pogledajte američku industriju visoke tehnologije, ili farmaceutsku industriju. Jedan od načina na koji javnost subvencionira korporacijski sektor je kroz sveučilišne laboratorije u kojima se odvijaju ozbiljna istraživanja. Dobrobit od toga, ako izađe što komercijalno isplativo, ide privatnim korporacijama. Ne znam za ni jedan sveučilišni odjel koji je ugovorom povezan s industrijom, no neke stvari nisu daleko od toga.
O: Ljudi izjavljuju takve stvari, no ja sam pomalo sumnjičav prema takvim izjavama. Kada kažete da je informacija privilegija znači da se može prodati na elementaran način, poput novina udruženih u Associated Press koje izbacuju članke ili kada odete u knjižaru i kupite knjigu. Ne vidim u tome ništa duboko, ne mislim da je informacija privilegija.
O: Kao prvo, čak i unutar konvencionalnih struktura, koledža, sveučilišta, New York Timesa i sl., ako pažljivo čitate, možete naučiti puno. Sve te institucije posjeduju važnu unutarnju kontradikciju: s jedne strane, one ne bi preživjele da ne podržavaju temeljne interese bogatih i moćnih. Ne služite li tim interesima, nećete živjeti dugo. Zbog toga su prisutni iskrivljavanje i propaganda. S druge strane, te institucije imaju unutar sebe nešto što ih vodi potpunosti i iskrenosti te točnome prikazu svijeta. Djelomično to dolazi od ljudi unutar samih institucija, bez obzira da li su oni novinari ili povjesničari. Djelomično i stoga što ti ljudi ne bi radili svoj posao za moćne da nemaju mogućnost dati barem približno točnu sliku svijeta. Tako, na primjer, poslovni tisak daje prilično dobre i točne izvještaje, u većini slučajeve je slično i s ostatkom tiska. Razlog tome je što moćni ljudi moraju znati činjenice da bi mogli donositi odluke u svoju korist. Upletete li se među te dvije suprotne tendencije, imate mogućnost da mnogo naučite.
Da se
vratim pitanju: van tih institucija postoji puno stvari koje možete učiniti.
Vratimo se članku u
Ukoliko ste čuli tresak u pozadini, to je nekoliko mojih knjiga palo na pod, što se redovito događa.
O: Povremeno odluče da zakoni fizike neće izdržati i padnu na pod, što se sad dogodilo.
O: Ne
izgleda mi tako. Čini mi se da sam većinu izgubio. Mučno mi je kad vidim kako
nestaje. Znam da će materijal o kojem ne pišem kroz par godina nestati, izgubit
će se u ovim zbirkama, ispast će iz povijesti. Na primjer, izbori u Nikaragvi
pripadaju povijesti zahvaljujući Edwardu Hermanu koji je napravio jako dobro
istraživanje o toj temi.
O: Ako sam tako rekao onda sam vas pomalo odveo na krivi put. Kao pojedinac vi morate biti fanatik da biste otkrili te stvari. Ako ste dio nekog poluorganiziranog pokreta, poput Pokreta solidarnosti Centralnoj Americi, ne morate biti fanatik budući da imate pristup alternativnim izvorima informacija.
Pogledajmo opet Edwarda Hermana, mog kolegu i prijatelja, koji je radio široka istraživanja o povezanosti američke pomoći i torture. Ustanovio je da su te stvari jako povezane. Te smo informacije objavili u našim zajedničkim knjigama i drugdje. Da bi to opisao u detalje, Herman je objavljivao i vlastite knjige.
Vodeći latinsko-američki akademski stručnjak za ljudska prava, Lars Schoultz s North Caroline, objavio je 1980. članak o američkoj pomoći i kršenju ljudskih prava, i to posebno o torturi u Latinskoj Americi. Schoultz je otkrio upravo iste stvari kao i Herman. On u članku ističe da je pomoć dolazila do najistaknutijih kršitelja ljudskih prava u hemisferi, koji su redovito primali najviše pomoći. Schoultz je također pokazao da ta pomoć nema ništa s potrebama tamošnjih ljudi, da uključuje vojnu pomoć te da je dolazila za vrijeme Carterovog perioda. Za vrijeme Reagana je to još pojačano. Takve stvari se mogu pronaći. Ja sam ih objavio. Herman ih je objavio.
Ukoliko izoliran pojedinac želi to otkriti, on mora biti neka vrsta fanatika. Da se uopće otkrije da je netko pisao o tome, bilo bi potrebno golemo istraživanje. To nećete pronaći u kazalu New York Timesa. Ono što ćete tamo pronaći su članak za člankom o našoj beskrajnoj predanosti ljudskim pravima. S druge strane, ako ste član nekog pokreta ne trebate biti nikakav fanatik budući da imate pristup materijalu. Samo morate držati oči otvorenima.
O: Pretežno se osjeća. Mark Achbar i Peter Wintonick su napravili film 'Proizvodnja pristanka' koji se prikazuje po cijelome svijetu, često na nacionalnim televizijama, i mislim da je malo preistaknut. Dobivam mnogo pošte, stotine pa i tisuće pisama, i često je ton kao u one osobe koju ste spomenuli. Isto se događa kada se pojavim na televiziji u SAD-u. Dobijem mnogo pisama u kojima me ljudi pitaju otkud mi te stvari i kako da se priključe mome pokretu. Ponekad se sledim kada to čujem.
O: Djelomično zbog toga što bez obzira koliko se autori trudili, postoji nešto inherentno u mediju koji personalizira te daje krivu i ridikuloznu impresiju koja dovodi do pitanja poput: 'Kako se mogu priključiti tvome pokretu?'
O: Pisma su većinom jako ozbiljna i promišljena. Na jednu temu sam morao pisati samo formalno pismo u kojem je pisalo: 'Oprosti, ali ne mogu odgovoriti.'
O: Probajte pogoditi.
O: Tako je. Pristizalo mi je toliko pisama da unutar dvadesetčetiri sata nisam jednostavno stigao odgovoriti na njih. Na moju žalost, morao sam pisati: 'Oprosti, ali ne mogu odgovoriti.'
O: Isto sam i ja doživio u Nizozemskoj. To su načini na koje se intelektualci mogu separirati od trenutnih borbi i još uvijek biti ljeviji od tebe. Za Nizozemce nitko nije dovoljno radikalan. Na taj način možete unaprijediti svoju karijeru, jednostavno se separirate od stvari koje se trenutno odvijaju. Nije potrebno da se uključite u javne aktivnosti, ne trebate učiti o svijetu, a kamoli da nešto radite u vezi njega. Pretjerujem, ne želim reći da je to apsolutna istina, no elementi toga su prisutni. Riječ je o drugačijim načinima reagiranja na činjenicu da je bavljenje svjetskim problemima teško i nezahvalno. Počnete li to raditi efektivno, imat ćete i osobnih gubitaka.
O: Sigurno da hoće. Nitko to ne može razumjeti, to straši ljude, posebno mlade ljude koji dođu na fakultet, vide takve stvari i kažu: 'Moj Bože, da bih bio radikalan moram razumjeti svih tih deset jasno izgovorenih riječi. To je beznadno, bolje da radim nešto drugo.'
O: Kao što znate, telefon isključim. To je jedino vrijeme kada se mogu potruditi i napraviti nešto.
O: Ne vjerujete valjda toj propagandi?
O: Mnogo je još stvari koje želim učiniti, a jednostavno ne stignem. Nemam toliko vremena.
O: Vjerojatno zato što njima to ime ne zvuči tako strano.
O:
Moguće da jest. Nitko ne zna etimologiju. Veliki slavenski lingvist Roman
Jakobson mi je uvijek govorio da je uvjeren kako je Thomas izopačeni
O: Avram jest moje ime, no moji ga roditelji nikada ne koriste pa ja koristim svoje srednje ime. Ono je praktički postalo moje legalno prvo ime. Da vas podsjetim na dobre stare dane pravog seksizma, kada sam jednom dizao kopiju svoga rodnog lista otkrio sam da je svećenik prekrižio moje ime i iznad njega kemijskom olovkom napisao 'Avrame Naomi'. Hm, zašto Avrame? Pa zato što djevojke mogu imati luda imena, ali dečki ne.
16. lipanj 1993.
Politica de confidentialitate | Termeni si conditii de utilizare |
Vizualizari: 505
Importanta:
Termeni si conditii de utilizare | Contact
© SCRIGROUP 2024 . All rights reserved
Distribuie URL
Adauga cod HTML in site