Scrigroup - Documente si articole

Username / Parola inexistente      

Home Documente Upload Resurse Alte limbi doc  


BulgaraCeha slovacaCroataEnglezaEstonaFinlandezaFranceza
GermanaItalianaLetonaLituanianaMaghiaraOlandezaPoloneza
SarbaSlovenaSpaniolaSuedezaTurcaUcraineana

BajkeBiologijaElektricitetGeografijaGlazbaGospodarstvoHRKnjiževnost
LijekMarketingMatematikaObrazovanjeOsobnostiPolitikaPovijestPravo
PsihologijaRačunala itReceptiTehnikaTurizamUmjetnost

PRIRODNI IZVORI HRVATSKOG GOSPODARSTVA

gospodarstvo

+ Font mai mare | - Font mai mic





DOCUMENTE SIMILARE

Trimite pe Messenger

TERMENI importanti pentru acest document

PRIRODNI IZVORI HRVATSKOG GOSPODARSTVA

2.1. PRIRODNI RESURSI




Čimbenike razvoja i života jedne zemlje dijelimo na:

DRUŠTVENE ČIMBENIKE – imaju primarni utjecaj,

PRIRODNE ČIMBENIKE – imaju sekundarni utjecaj.

Prirodni čimbenici mogu olakšati ili otežati gospodarski razvoj. Mogu biti važni za gospodarsku orijentaciju zemlje jer omogućuju komparativne prednosti koje rezultiraju jeftinijom proizvodnjom i povećanjem konkurentnosti.

Prirodni resursi ili elementi prirodne sredine kao što su: površina zemlje, tla, vode i klima, moraju postojati da bi se odvijala proizvodnja tj. svekoliki život, oni su prirodni uvjeti.

Oni elementi prirode koji se mogu neposredno iskoristiti prerađivanjem u procesu proizvodnje, radi potrošnje, kao što su: vodene snage, voda za piće, minerali, šume, prirodni travnjaci, ostala prirodna vegetacija te divlja fauna (voda i kopno), su prirodni izvori.

Oni elementi koji se u sadašnjoj fazi ne koriste ali napredak tehnologije učiniti će ih korisnima su „latentni“ izvori, kao npr. iz mora proteinska hrana i mineralne soli.

Razlikujemo:

OBNOVLJIVI RESURSI: neprekidno se obnavljaju u beskonačnom toku prirodnih procesa.

Među njih ubrajamo:

žive resurse u moru,

- rastvorene soli i samu vodu,

- biljni pokrov na zemlji i

- vodene snage

Dijele se u 2 vrste:

1. izvori kod kojih stupanj obnavljanja ovisi o količini koja je ostala neiskorištena da bi se iz nje izvor obnovio - bitna za živi svijet mora.

2. izvori gdje takva ovisnost ne postoji ili je zanemariva - voda, vodene snage, mineralni izvori u moru, morski valovi, plima i morske struje.

NEOBNOVLJIVI RESURSI: nakon jednog iskorištenja nepovratno se izgube - nemaju mogućnost autonomne obnove u prirodnom procesu.

PRIRODNI UVJETI:

1. Površina zemlje

- najvredniji je i osnovni prirodni uvjet.

Kako je ukupan prostor zemlje organiziran i podjeljen po pojedinim državama i dr. prostornim oblicima, stvorila se mreža različito velikih prostornih jedinica:

zemlje s golemim prostorom – Kanada, Brazil, Kina, SAD: preko 1 mil km2

zemlje sa srednje velikim prostorom – Njemačka, Španjolska, Turska: 100.000 – 1 mil. km2

zemlje koje raspolažu sa manjim prostorom – Nizozemska, HR, Švicarska: 10.000 – 100.000 km2

zemlje iznimno malih prostora – Luksemburg, Andora: manje od 10.000 km2

Vrijednost prostora – zemljišta, promatrana s aspekta iskorištavanja po jedinici površine:

1. industrijske i poslovne površine - najvrednije zemljište

2. stambene površine (naselja i prometnice)

3. poljoprivredne površine (oranice, livade),

4. šume,

5. pašnjaci,

6. pustopoljIne i goleti.

Prostor Hrvatske:

S 85 st/km2 HR se ubraja među srednje naseljene europske države.

Po naseljenosti od regije do regije pokazuje velike razlike:

Intenzivnije je naseljen prostor općina Rijeka, Split, Osijek i Varaždin s više od 250 st/km2,

a u širem području Zagreba u prosjeku živi oko 546 st/km2.

Od tri geografske cjeline HR:

- najgušće je naseljen prostor sjeverno od rijeke Kupe i Save, s oko 103 st/km2.

- najslabije je naseljen prostor u gorsko-planinskoj regiji s oko 18st/km2.

- u primorju i na otocima velike su razlike unutar iste općine.

…. Općine Rijeka, Zadar i Split imaju natprosječnu naseljenost …150-200st/km2

…. Otok Lošinj …109 st/km2

…. Otok Cres …8 st/km2

STRUKTURA UKUPNE POVRŠINE

- kopnena ( poljoprivredni prostor, šume, ostalo) i morska površina

RH IMA KOPNENU POVRŠINU – 56.610 km2

poljoprivredni prostor 56,96%;

šume 36,75%;

ostalo 6,29%

POLJOPRIVREDNU POVRŠINU ČINE:

obradiva površina UKUPNO: 2,02 mil. ha

oranice i vrtovi 1.466.000 ha,

voćnjaci 70.000 ha,

vinogradi 71.000 ha;

livade 413.000 ha i

neobradiva UKUPNO: 1,18 mil. ha

pašnjaci 1.155.000 ha;

bare, trstici i ribnjaci 33.000 ha 

Najvrednije su oranične površine jer se na njima obavlja sva ratarska proizvodnja.

MORSKA GRANICA – prolazi pučinom Jadranskog mora a obuhvaća OBALNO MORE, pri   čemu razlikujemo: 

1. UNUTARNJE MORSKE VODE – more između obale i naših vanjskih otoka sa svim otocima osim Visa, Jabuke, Kamnika, Sveca, Biševa, Sušca i Palagruške otočne skupine. 

2. TERITORIJALNO MOREnastavlja se na unutarnje morske vode

Državna morska granica nalazi se uz vanjski rub teritorijalnog mora - 12 nautičih milja (oko 22,2 km) od najudaljenijih otoka ili obale kopna ispred kojeg nema otoka (Istra, Cavtat). 

POVRŠINA OBALNOG MORA 31.067 km2 (60% od kopnene površine)

+ KOPNENA POVRŠINA 56.610 km2

= UKUPNA POVRŠINA RH 87.677 km2 

NAČELOM “LINIJE SREDINE” – razgraničen je epikontinentalni pojas između RH i Italije. On obuhvaća morsko dno i podzemni podmorski prostor. Izvan vanjske granice teritorijalnog mora i nad tim pojasom HR ima suverena prava na istraživanje i iskorištavanje prirodnih i dr. bogatstava. More iznad epikontinentalnog pojasa je otvoreno, slobodno za plovidbu i ribarenje.

Unutarnje more je najvažniji dio površine. Ti se morski prostori najviše rabe u plovidbi, ribolovu, eksploataciji nafte, turizmu itd. Zbog toga je posebno važna razvedenost obalne crte i kopna i otoka.

UKUPNA DULJINA MORSKE OBALE – 5835,3 km 

DULJINA OBALE KOPNA – 1777,3 km 

DULJINA OBALE OTOKA – 4058,0 km 

KOEFICIJENT RAZVEDENOSTI – omjer  stvarne duljine obale između dvije točke u km i njihove zračne udaljenosti. Navedena dužina morske obale daje koeficjent razvedenosti 10,2,2 .

Razvedenu obalu prati:

1.185 OTOKA

389 HRIDI  

78 GREBENA

uvale, lagune, klifovi, morske drage, zaljevi, pješčana žala.

2. Geografski položaj HR

određen je njezinim prirodnim obilježjima.

- smještena je u srcu Europe, na dodiru 4 velike Europske prirodne cjeline:

Mediterana,

Panonije,

Dinarida i

predalpskog prostora. 

- prostor višestoljetnih utjecaja romanskog, ugarskog i germanskog kulturnog kruga, te posrednih posljedica osmanlijskog osvajanja.

TRI PRIRODNO GEOGRAFSKE CJELINE:  

MEDITERANSKA REGIJA

17.850 km2

31,6% teritorija RH

MARITIMNU HRVATSKU po prirodi i kulturi čine 2 - 3 pojasa: otočni i primorski te zaleđe. 

Zagrađeni su morem, krškim reljefom i hidrografijom, sredozemnom klimom i zimzelenom vegetacijom.

2. PANONSKI PROSTOR HRV

Manji je dio velike europske panonske cjeline - RH zahvaća njegov južni rub,

Najveći dio RH s 30.776 km2

više od 1/2 teritorija RH tj 54,4%.

Istočne, agrarno najvrednije dijelove čini Slavonija s Baranjom, a središnji dio HR je ključno područje Republike s obzirom na prometno-geografsko, populacijsko i gospodarsko značenje te ulogu Zagreba kao hrvatske metropole. 

3. GORSKO-PLANINSKI PROSTOR

Zauzima 7.913 km2

14% teritorija HR. 

Prirodno razdvaja mediteransku i panonsku HR. – ima tranzitnu ulogu navedenih cjelina.

Relativno visok krški pojas s brojnim poljima u krđu, podzemnim otjecanjem i riječnim dolinama.

SZ - Gorski kotar; JI - Lika; SI - rubni vapnenački ravnjak.

3. Klimatski uvjeti

Tri su čimbenika koji imaju utjecaj na klimu RH:

Sjeverni Atlantik,

Sredozemno more,

Panonska zavala

Tri klimatske regije:

umjereno kontinentalna klima – u području istočne i središnje HR tj. u Panonskoj zavali i njezinu peripanonskom rubu brežuljaka i nižih planina.

područje mediteranske klime uz otočni niz, usku primorsku zonu koja dalje u unutrašnjost prodire do Čićarije u Istri, Zrmanje, Cetine i doline Neretve u Dalmaciji

- duže vegetacijsko razdoblje

- duža insolacija

- blage i vlažne zime

- omogućuju specijaliziranu proizvodnju u tijeku većeg pa i cijelog dijela godine.

Maline, agrumi, maraska, neke vrste povrća, duhan.

područje planinske klime - gorska HR – obuhvaća najmanji dio – gorsku HR. 

4. Reljef

Endogene sile i egzogeni procesi oblikovali su reljef HR.

Najviše hrvatske planine nalaze se na prijelazu iz kontinentalnih krajeva u primorje:

Risnjak 1.528m.,

Velika Kapela 1.534m,

Dinara 1.831m.

Plješivica 1.657m.

ILI neposredno uz more:

Učka 1.401m.,

Velebit 1.757m.,

Biokovo 1.768m. 

LIKA:

- nalazi se sjeverno od rijeke Zrmanje, između visokih planina,

- sastoji se od nekoliko međusobno odvojenih kotlina,

- dna tih kotlina (polja u kršu) uglavnom su na nadmorskoj visini 500-700m, 

GORSKI KOTAR

- u prosjeku najviši dio Hrvatske,

- a krajevi do 500m visine nalaze se samo u uskoj dolini Kupe i ogulinsko-plašćanskoj zavali.

ISTOČNA HRVATSKA

- Panonsku nizinu narušavaju otočne gore,

- pravi panonski predjeli pružaju se istočno od Požeške zavale i ravnicama

- gorski rub malo iznad 1000m

Žumberačka gora 1.171m.,

Ivančica 1.061m.,

Medvednica 1.033m.

VISINSKA (HIPOSOMETRIJSKA) PODJELA – nadmorska visina određuje klimatske prilike a bitno utječe i na poljoprivrednu proizvodnju, promet, turizam, izgradnju naselja.

Zona do 200m nadmorske visine – Prave nizine

- obuhvaćaja 52,8% teritorija,

- najbolja za život ljudi – u njoj živi 85% pučanstva,

- uključuje 35 naselja u kojima živi više od 10.000 stanovnika

- najviše privrednih snaga i nacionalnog bogatstva,

- najmanje prirodne zapreke:

za poljoprivrednu proizvodnju,

za promet dobara i ljudi,

za izgradnju i povezivanje naselja i industrijskih objekata

- nekad privlačna snaga tog dijela bila je zemlja, danas gradska i industrijska središta

- obala privlačna radi ambijentalnih i klimatskih prednosti

Zona iznad 200m nadmorske visine

- samo u 3 naselja živi više od 10.000 stanovnika

- za suvremene prometnice se izbjegava, naročito iznad 700m

- cestovni promet otežan zbog klimatski neprilika

- svojstvo planina je da razdvajaju prostor

- najnegativnije posljedice su upravo u dinarskom smjeru koji razdvaja 2 dijela Hrvatske koji je vrlo bitan glede turizma, privredne strukture, tranzita ….

5. Vode

Uz tlo, zrak i biljni pokrov – voda je komponenta prirode prijeko potrebna za prirodnu egzistenciju ljudi.

Vodene zalihe na zemlji neprekidno cirkuliraju – tok tih kretanja naziva se hidrološkim ciklusom.

Uvjetovanost količine rasporeda i važnosti voda na teritoriju RH određena je:

geološkom podlogom - u priobalnom području razlikuje se od podloge u središnjem ili sjevernom području.

specifičnim klimatskim karakteristikama – proljetni i jesenski vodni maksimum te ljetni minimum

geomorfološkim položajem – 2 sliva:

a) CRNOMORSKI SLIV 32.800 km2, 58% prostora (sjeverna Hrvatska s riječnim tokovim: Mura,

Drava, Dunav, Sava) i  

b) JADRANSKI SLIV

PRIRODNI IZVORI:

Elementi prirode koji se mogu neposredno iskoristiti prerađivanjem u procesu proizvodnje radi potrošnje: vodena snaga, voda za piće, minerali, šume, prirodni travnjaci, flora i fauna. 

Primarnu ulogu u razvoju i životu jedne zemlje imaju društveni čimbenici, a ne prirodni. 

1. Izvori Jadranskog mora

A) Morska sol  

- zalihe soli u moru su neograničene,

- proizvodnja kuhinjske soli u morskim solanama je neizvjesna – ovisi o vremenskim prilikma (suncu),

- u prosječnim vremenskim prilikama na 1m2 dobije se oko 6 kg soli.

- proizvodnja – Pag, Ston oko 18.250 tona.

B) Morski pijesak i šljunak

- ima ga u neograničenim količinama.

- donose ga rijeke, a nastaje i gibanjem mora.

- nalazišta: uz zapadnu obalu Istre,

kvarnerske otoke,

na potezu Nin-Prevlaka,

na predjelu Omiš-Dugi Rat–Krila. 

C) Fauna mora i slatkih voda

Jadransko more ubraja se među ribom bogatija mora:

PLAVE RIBE – ukupno oko 370.000 t.

bez opasnosti se može izloviti 35% ili u optimalnim uvjetima oko 130.000 t. ribe

ulov do 1990 – 35000 do 48 000 t; 1991 – svega 18000 t (rat)

Od ukupne količine plave ribe 26.000 - 41.000 t. - 87% je ulov srdele, ostalo papaline i inćuni.

PRIDNENE RIBE – ukupno 30.000 - 80.000 t. 

lovi se oko 6.000 t. godišnje

GLAVONIŠCI, RAKOVI I ŠKOLJKE

ulov ne prelazi 1500 t godišnje.

NEISKORIŠTENE VRIJEDNOSTI: moguće povećanje ulova ribe iz mora

Akvakultura – uzgoj ribe u prirodnim uvjetima

Ulov slatkovodne ribe – rijeke, jezera i ribnjaci od 1980-1991g. kretao se od 10.000-13.000 t. god.

šaran 70%, pastrva ispod 10%, a ostalo čine linjak, štuka, som i smuđ.

2. Vodene snage 

A) Hidroenergetski potencijal

Voda na određenoj visini sadrži određenu potencijalnu energiju – energiju položaja.

Tu energiju hidroelektrane transformiraju u električnu energiju.

Hidroenergetski potencijal određujemo pomoću (teorijski):

ukupnog ili bruto HE potencijala dobiva se iz energetskog iskori tavanja cjelokupne koli ine vode pri prosje nim vodostajima vodotoka bez gubitka pada od izvora do u a

neto HE potencijala dobivamo ako ra unamo s energijom koju vodene snage mogu proizvesti na priklju cima – osovinama generatora.

ISKORISTIVI NETO HE POTENCIJAL – ono što se može iskoristiti - HR iznosi 11.203 GWh. 

Izgrađene HE na vodotocima – akumulacijama omogućuju proizvodnju od 6.592 GWh - 59% INP.

Preostalih 41% ne može se u cijelosti iskoristiti – ograničenja: financijska, ekološka, pejzažnoestetska.

ISKORIŠTENI POTENCIJA – glavni enegretski tokovi: 11.203 GWh. 

Drava – 2.529 GWh - 50%

Cetina – 2.916 GWh - 98%

Lika i Gacka – 1.442 GWh - 70%

Ponornice Južne Like – 498 GWh - 100%

NEISKORIŠTENI POTENCIJAL: 2500 GWh

Drava – 1200 GWh

Sava – 580 GWh

Kupa – 300 GWh

Mrežnica i Dobra

B) Podzemne vode

Akumulacija podzemne vode u stijenama - najveća mineralna bogatstva svake zemlje.

Značenje ovih voda vezano je uz:

porast stanovništva,

brz razvoj industrije,

intenzivniju poljoprivrednu proizvodnju,

rast turizma i

opći rast životnog standarda

- važne su za održavanje izvora.

- osobina ove vode je relativna stalnost sastava i temperature.

- uglavnom se javljaju u rastresitom pijesku i šljunku.

- u vapnenim formacijama uglavnom je nalazimo u isprekidanim šupljinama i kanalima za akumulaciju.

- tvrda je jer sadrži velike količine kalcija.

HR ima specifične hidrogenske cjeline:

- sjeverna HR – vodoravne horizonte nalzimo u ravničarskim područjima na dubini od 1- 66m.

- područje brda, brežuljaka i gora – ne osigurava veće kapacitete,

- krška područja HR - vertikalno otjecanje padalinskih voda i njihova podzemna koncentracija u

krškim šupljinama – i napokon pražnjenje preko krških vrela, estavela i vrulja.

- količina ovisi o godišnjim padalinama pa nije siguran izvor.

3. Energetske sirovine

Energetske sirovine čine prirodni izvori: ugljen, nafta, prirodni plin, uljni škriljci, rude urana + hidroenergija = osnovni nositelji primarne energije:

Kaustobiolitima ili fosilnim gorivima - sedimenti koji gore: ugljen, naftu, prirodni plin i uljne škriljce.

Ovi glavni izvori čine strukturu energetskih izvora koji su uporište za utvrđivanje energetske politike svake države. 60’ih god. prošlog stoljeća u svijetu je dominirao ugljen tzv. epoha ugljena. Sljedeća je bila epoha nafte i plina, razlozi su niži troškovi proizvodnje i transporta, jeftinija transformacija u sekundarnu energiju i veća primjena u domaćinstvu i tehnologiji. Nuklearna epoha je u tijeku, a predviđanje stručnjaka najavljuju nastup sunčane epohe

Energetski izvori HR su: gorivo drvo, hidroenergija, ugljen, nafta, prirodni plin, geotermalni izvori.

A) UGLJEN

struktura rezervi ugljena u HR.:

- kameni ili mrki 3.471.000 tona ležišta u Istri, visokokaloričan, sadrži veliki postotak sumpora (tehnološki i ekološki problem), potpuno je neodgovarajući za koksiranje, koristi se za termoelektranu Plomin1.

- smeđi 2.917.000 t.- ležišta u sjevernoj Hrvatskoj

- lignit 33.285.000t.

B) NAFTA

Današnje rezerve nafte u Hrv. nalazimo u 3 područja:

SAVSKO - Stružec Žutica,

DRAVSKO - Šandrovac, Beničanci,

ISTOČNOSLAVONSKO – Đeletovci.

Murski bazen

- dugotrajnom eksploatacijom krajnje je oslabio. 

- Rezerve se cijene na 20 mil. t. iskorištavaju se na 34 polja s 850 pumpi.

g. proizvodnja je iznosila mil t od tada je u padu zbog iscrpljenosti i nema novih rezervi rat je smanjio proizvodnju u eletovcima  neka polja se eksploatiraju ve godina a nijedno nije mla e od godina

g t za podmirenje  potreba uvezlo se jo t

od g dolazilo je od na ih koncesija iz Angole

C) PRIRODNI PLIN:

Dobiva se na naftnim i plinskim poljima, a iskorištava se s 19 polja s 90 bušotina.

Glavni dio dobiva se u:

Molvama,

Kalinovcu i

Starom Gracu – u eksploataciji od 1993.g i sadrži glavne rezerve Hrvatske.

Rezerve su utvrđene na oko 37 mlrd. m3 – može se iskoristiti samo 35-40%.

Do 2010.g. predviđa se da će proizvodnja prirodnog plana pasti na samo 125 mil. m3.

Rast se očekuje samo ako prirodni plin postane  domonantan izvor, ali rezerve će se iskoristiti do 2010 godine.Geotermički izvori ne mogu poboljšati energetsku sliku.

Ako koristi ove izvore energije (drvo, HE, ugljen, naftu, prirodni plin) u danjašnjim okvirima, Hrv. može podmiriti 65% svojih energetskih potreba za energijom. 

4. Metali

Na području HR registrirana su  nalazišta boksita – raspostranjenje su na velikom području od Istre do Imotskog –  disprezija smanjuje mogućnost prerade na jednom mjestu, postojeće količine nisu dovoljne za potrebnu proizvodnju pa se moramo orijentirati na uvoz. 

5. Nemetali

RH raspolaže velikim rezervama nemetalnih sirovina, koje su osnova za razvoj niza industrijskih djelatnosti u proizvodnji i preradi minerala nemetala i u proizvodnji građevinskog materijala.

Ležište BARITA nalaze se u:

Gorskom kotaru (55.000 tona B i C1 kategorija),

Lici (633.00 t. B i C1 kategorije) i

na Petrovoj gori – rezerve isrpljne.

Ležište GRAFITA – padine Psunja i Papuka.

Hrvatska obiluje većim količinama BENTONITSKE GLINE (više od milijun tona).

Rezerve KVARCA i KVARCNE STIJENE iznose 7,8 mil. t. A,B, i C1 kategorije.

GIPS – rezerve iznose 6,4 mil. tona

ARHITEKTONSKOI-GRAĐEVINSKI KAMEN – rezerve iznose 8,3 mil m3.

CEMENTNE SIROVINE – rezerve iznose 129,4 mil. tona.

VAPNENAC – javlja se u večim količinama. 

6. Šume

Šume kao geografska pojava imaju svoje zakonitosti pojavljivanja u: horizontalnom (šume su raspoređene u području) i vertikalnom smjeru (šume su raspoređene u zone). To ovisi o utjecaju prirodnih elemenata i čovjeka.

Šume zauzimaju 36,7% ukupnog teritorij RH:

Panonska nizina 31,2%,

Gorska Hrvatska 51,6%;

Primorska Hrv.  39,7%. 

STRUKTURA DRVEĆA NAŠIH ŠUMA – listače 79%, četinjače 4%, mješani sastav 17% - s gospodarskog stajališta ova struktura je nepovoljna.

Bukva sudjeluje s 51%, hrast s 13%, smreka i jela s 1% od ukupnog fonda drvene mase.

Na svakog stanovnika dolazi oko 0,27 ha razvijene šume. 

U HR šume su velika nacionalna vrijednost. One proizvode vrijednu drvnu sirovinu, a pružaju koristi koje se sastoje od više ekoloških i socijalnih fja šume.

Poznate su općekorisne fje šuma kroz njihov protuerozijski, hidrološki, ali i estetski i zdravstveni utjecaj.

Šume na otocima i u priobalnom dijelu Jadrana imaju naglašenu turističku, rekreacijsku, klimatsku i vodozaštitnu fju.

2.2. ZAŠTITA PRIRODNIH BOGATSTAVA:

Biosfera se odlikuje snažno izraženom otpornošću prema vanjskim utjecajima, kao i velikom plastičnošću.

Plastičnost biosfere velika je vrijednost za ljudski rod.

Po čuvanosti zakonodovac je izdvojio 8 kategorija objekata:

1. strogi rezervat,

2. nacionalni park,

3. park prirode,

4. specijalni rezervat,

5. park šuma,

6. značajni krajolik,

7. spomenik prirode,

8. hortikulturni spomenik. 

INDUSTRIJSKA POLITIKA

3 su uvjeta da se zemlja smatra industrijaliziranom

da se oko 25% narodnog dohotka izvorno ostvaruje u industrijskom sektoru;

da se oko 60% ukupne industrijske proizvodnje ostvaruje u prerađivačkoj industriji;

da je oko 10% ukupnog stanovništva zaposleno u industriji.

Industrijalizacija znači dvoje:

  1. razvijanje industrije kao posebne industrijske grane i
  2. razvijanja industrijskog načina proizvodnje i poslovanja u cjelokupnoj nacionalnoj ekonomiji

Značenje industrijskog razvoja, važnost industralizacije:

- neophodna pretpostavka za gospodarski razvoj gotovo svake zemlje,

- proizvodi raznovrsniji i pogodniji za razmjenu što omogućuje specijalizaciju,

- znači proizvodnost rada prerađivačke industrije znatno je veća od one u tradicionalnoj poljoprivredi,

- to ubrzava rast BDP-A per capita, a potom i životnog standard,

- rastu prihodi kućanstva,

- povećava se odnos štednje prema potrošnji,

- stope investicija veće – što rezultira ubrzani razvoj.

- Industrijski razvoj pruža mogućnost zapošljavanja velike radne snage,

Udio industrije u strukturi društvenog proizvoda i zaposlenosti – MIJENJA SE; početak industrijalizacije rezultira RAST, različito u pojedinim fazama, onda se SMANJUJE uz brzi razvoj sektora usluga, ali zadržava veliku važnost u cjelini razvoja. Viškovi radno sposobnog stanovništva, tradicionalnih sektora – poljoprivrede zapošljavju se u industriji i na taj način se koriste u svrhu ubrzanja ekonomskog razvoja neke zemlje.

Oblici društva (zemalja) prema razvijenosti pojedinog sektora gospodarstva:

- poljoprivredno,

- industrijsko i

- postindustrijsko društvo.

Razvoj HR industrije

Početak industrijska revolucija – javlja se u Engleskoj – ostatak Europe, osobito Balkan kasni.

Industrijalizacija u agrarnim zemljama - tekla je vrlo sporo i teško; glavni razlozi:

ostaci feudalnih vlasničkih odnosa,

naturalna proizvodnja,

niska produktivnost,

dugo razdoblje dominacije drugih država,

zaostala i slaba uloga države.

udio industrije u BDP najveći je.

Nakon 1970 – postupno se smanjuje – faza deindustralizacije; max. pri 3000-3500$ per capita

– samnjuje se udio poljoprivreno aktivnog staništva 39,5% na 13%

povećava se udio nepoljoprivrednog stanovištva sa 60,5% na 87%

– 78,6% stanovištva poljoprivrednici

najbrže se razvija tekstilna i prehrambena industrija

višak radne snage, nedostaje kapitala, 40% staništva radi u prehrambenoj i teksilnoj industriji

2,4% udio strojogradnje, 0,4% udio elektrotehničke industrije u proizvodnji i preradi metala

51,39% stranog kapitala

Nakon II.svj rata; prednost ima izgradnja enegetskog sektora

glavni činitelji razvoja – visok priljev stranog kapitala

razvoj se naglo pogoršava – negativni učinci: cjena nafte raset + dužnička kriza u svijetu.

HRVATSKA:

- poljoprivreda je bila na niskom stupnju razvoja,

- industrija nerazvijena i dobrim dijelom razorena – razlog: I.svj rat

- razvoj je tekao neravnomjernim tempom

- kapital se najviše investira u laku industriju – gdje se najbrže ostvaruje profit.

- nabrže se razvijaju tekstilna i prehrambena industrija,

- proizvodnja strojeva je nerazvijena - najveći dio uvozi se iz inozemstva.

- javlja se višak radne snage,

- nedostaje napredovanje u obrazovanju, stručnosti i kvaliteti.

- kapital je oskudan

- prema strukturi industrijske proizvodnje, udio prerađivačke industrije - prehrambene, drvne i

tekstilne vrlo je visok,

- proizvodnja se odvija u malim pogonim s prosječno 50 zaposlenih

U razdoblje između dva svjetska rata:

- tempo industrijalizacije bio je vrlo spor,

- u strukturi industrije postoje velike neusklađenosti (laka industrija razvijenija)

- prehrambena i tekstilna - bila je bolje razvijena, a posebno razvijena bila je prerada metala.

- U razvoj industrije dominantni utjecaj imao je strani kapita

- 60% dolazi iz FRA, Engleske, Čehoslovačke i Švicarske

- strani kapital usmjeren je na profitabilnije sektore i one čija je proizvodnja bila usmjerena na izvoz

Nakon II. svjetskog rata:

- početna faza razvoja zasniva se na modelima koji su primjenjivani u zemljama s planskim gosparstvom,

- prednost se daje: izgradnji energetskog sektora – elektrifikaciji

- zatim se iskorištavanju prirodnih resursa – razvija se crna i obojena metalurgija, bazna kemijska industrija,

- primarni značaj: zadovoljenje domaće potrošnje i supstituciji uvoza, poticanje izvoza imalo je sekundarno značenje.

1960 i 1965

- nastoje se unijeti tržišni elementi u poslovanje

- povoljni vanjski uvjeti ubrzali su proces izgradnje gospodarskih i industrijskih struktura,

- glavni činitelji razvoja - vrlo visoki priljevi stranog kapitala (raste inozemni turizam + visoke doznake radnika na privremenom radu u inozemstvu + obilno korištenja ino kredita)

- brzi proces kasnije se pokazao neuspješnim.

- vanjski uvjeti za razvoj naglo su se pogoršali

- dva glavna negativna činitelja su: skokoviti porast cijena nafte i dužnička kriza u svijetu.

- prednosti bivše države pred drugim državama istočnog bloka bile su otvorene granice, živi kontakti ljudi, početak razvoja poduzetništva, u čemu su osobito prednjačile HR i Slovenija.

FAZE INDUSTRIJALIZACIJE HRVATSKE:

1. Početna industrijalizacija:

- intenzivno usmjeravanje akumulacije i investicija na uspostavljanje temelja prve industrijske strukture,

- socioekonomske promjenej,

- ubranizacija,

- formira se klasa industrijskih radnika,

- povećava se zaopšljavanje stanovništa

- oživljava proizvodnja.

2. Kvantitativna ekspanzija industrije:

- povećava se proizvodni potencijal industrije,

- nastavlja se intenzivno usmjeravanje akumulacije i investicija u industriju,

- udio radnika zaposlenih u industriji raste

- povećava se sektorska proizvodnja,

3. Uravnoteženje razvoja:

- ispravljanje poremećaja nastalih ubrzanim razvojem industrije,

- organizirano jačane i razvoj kadrova,

- uključivanje u međunarodnu podjelu rada,

- raste uloga tehnike i tehnologije,

4. Stabilizacija:

kvalitetnije uključivanje u međunarodnu podjelu rada – na bazi komparativnih prednosti

- jačanje pozicije u svjetskoj ekonomiji,

- raste uloga znanosti

- uvodi se primjena informatike, robotike, automatizacije u industrijskoj proizvodnji

- dovodi se u pitanje proizvodnost rada

5. Međusektorske diversifikacije industrije

- dominantna razvojna odrednica je znanost

- kompjuterizacija i automatizacija u svim etapama proizvodnog procesa

- gubi se klasična industrijska struktura

- dolazi do deindustrijalizacije privrede

HRVATSKA se nalazi u 3. fazi – koja trajanjem nije ograničena. Vrlo je važna jer se u njoj određuje budući razvoj industrije u nekoj zemlji. Važnost se pridaje: intenzivnom razvoju i povećanju razmjene s inozemstvom.  Domaća proizvodnja mora se osposobiti za inozemnu konkurenciju i povećano sudjelovanje u međunarodnoj podjeli rada. Krajnji rezultat je izlazak na međunarodno tržište – izvoz.

INDUSTRIJSKA POLITIKA TRANZICIJSKIH ZEMALJA

U proteklih 10 god – sve tranzicije zemlje uspjele su:

- postići makroekonomsku stabilnost

- liberalizaciju cijena

Problemi - nepostojanje ili djelomično postojanje tržišta. 

- institucionalni i zakonski okvir.

Industrijska politika – jedna od najvažnijih politika u okviru ekonomske politike, čini vezu između poduzeća pojedinih sektora i države. Njena primjena usmjerena na postizanje mikroekonomskih ciljeva - rast izvoza industrijskih proizvoda, inoviranja. Izvozna orjentacija domaće industrije jedini je pravi put k susutizanju razvijenih zapadnih europskih zemalja.

Mikroekonomske politike trebale bi obuhvaćati:

programe prekvalifikacije,

podupirati modernizaciju postojećih kapaciteta putem investicijskog ulaganja, te

prilaagoditi proizvodnju zahtjevnom svjetskom tržištu.

Glavni razlozi takvog pada industrijske proizvodnje jesu:

restrektivne makroekonomske politike, koje su uvele nove vlade, često pod utjecajem MMF-a

brojni eksterni šokovi kojima su bile izložene te ekonomije

dugoročne poteškoće s kojima su se morale suočiti poduzeća uslijed prilagođavanja radikalno novom okruženju

Prioritet industrijske politike:

porast produktivnosti i efikasnosti nacionlalnih ekonomija

unapre enje kori tenja ljudskih i drugih resursa

ANALIZA INDUSTRIJSKE STRUKTURE RH:

industrijska proizvodnja se konstantno smanjuje

- najveše: strojogradnja, brodogradnja, metaloprerađivačka industrija, testilna, kožna obuća i galanterija

1990-1991; najveći pad na prijelazu radi početka ratne agresije - proizvodnja celuloze i papira, kemijskih proizvoda, nafte i plina, a povećana opskrba električnom energijom, plinom i vodom. 

1994. - dostiže svoju najni u razina od proizvodnje iz g

1995.; stagnacija industrijske proizvodnje;

1995-1998; pozitivan trend

1997. i 1998.; lagani rast industrijske proizvodnje koji nosi obilježja granske diferencijacije;

- negativne stope: proizvodnji električne energije, proizvodnji sirove nafte i plina, proizvodnji odjeće, proizvodnji proizvoda od metala osim strojeva, proizv. električnih strojeva i uređaja.

- pozitine stope: hrane i pića, proizv. celuloze i papira, izdavačka i tiskarska djelatnost, proizv. naftnih derivata, kemikalija i kemijskih proizvoda.

1998.; 36% intermedijarni proizovodi (osim energije), 34% netrajni proizovdi za široku potrošnju, 14% za proizvodnju energije, 10% kapitalni proizvodi

1999.; blago padanje ind. proizvodnje na 55,9% iz 1989.g.

Rast nezaposlenosti kao posljedica smanjenja zaposlenosti i u industriji

Najnoviji podaci pokazuju da proizvodnost rada u RH raste – SAMO PRIVID. U HR se broj zaposlenih smanjuje. To se ranije dogodilo samo u 1967.g. Proizvodnost rada = količina proizvodnje/rad (Q/L). Rast nezaposlenosti već je gotovo više od desetak godina kontinuirana pojava u Hr gospodarstvu. Najveći uzrok padu nezaposlenosti je u padu industrijske proizvodnje, koja je godinama zapošljavala najveći dio hr aktivnog stanovništva. U 1995.g. dolazi do stagniranja industrijske proizvodnje, tj to je prva godina nakon tranzicijskih procesa i rasta u kojoj HR ne doživljava pad svoje proizvodnje. To je ujedno i razlog zbog kojeg te godine bilježimo i jači rast proizvodnosti rada u industriji. Od 1990.g. broj zaposlenih u industriji se smanjuje.

KREIRANJE USPJEŠNE HRV. INDUSTRIJSKE POLITIKE:

Treba polaziti od partnerstva u razvojnom procesu. Traba biti postavljena na načelima otvorenog i izvozno konkurentnog gosp. Cilj je ostvariti: A) razvojno poticajno okruženje, B) poslovno poticajno okruženje, C) konzistentnu zdravstveno-tehnološku viziju razvoja, D) unapređenje upravljanja na svim razinama, E) participativnost i decentralizaciju. Kako? Pri tome su strateška pitanja HR industrijske politike: 1. modernizacija i tehnološki napredak, 2. diferencijacija proizvoda, 3. internacionalizacija industrijskih poduzeća, 4. promocija izvoza, 5. stabilnoobrazovanje zaposlenih, razvojno-istraživački rad, inventivnost i inovativnost. Preduvjeti: postizanje makrekonomske stabilnosti s niskom inflacijom, niskim stopama nezaposlenosti i niskim fiskalnim deficitom. Prednost treba dati primjeni horizontalnih mjera: 1. državno investiranje u infrastrukturu, transport i komunikacije, 2) doškolavanje i prekvalifikacija radnika koji izlaze iz industrija koje se zatvaraju, razvoj programa doškolovanja mladih nezaposlenih radnika, 3) stvaranje novih oblika potpore razvoju istraživanjima, jačanje znanstvene i stručne međunarodne suradnje, 4) stvaranje mreža agencija za pomoć malim i srednjim poduzećima, 5) utjecaj na stvaranje novih tržišnih struktura, 6) provođenje politike zaštite okoliša, 7) privatizaciju i reformu ostalih javnih poduzeća i 8) poticanje unutarnjeg regionalnog rasta. Oblici provedbe mjera: subvencije i porezne olakšice; deregulacija i privatizacija

Prema OECD u programi dr avne pomo i imaju etiri osobine: a) moraju biti privremenog trajanja; b) transparentni – država treba voditi ind. politiku po pravilima, a ne po slobodnoj volji, c) moraju biti vezani za postupno ukidanje viška kapaciteta, d) te što je mogu e manje iskrivljavati relativne cijene

SOCIJALNA INFRASTRUKTURA - Temeljni kriterij diferenciranja među djelatnostima je kriterij stvaranja ekonomskog viška kao cilja djelovanja pojedine djelatnosti. U sustavu složene društvene podjele rada postoje djelatnosti kojima je primarni cilj stvaranje ekonomskog viška: za njih vrijede temeljna ekonomska načela – načelo rentabilnosti i načelo produktivnosti.

INFRASTRUKTURNE DJELATNOSTI – predstavljaju “opći input i pretpostavku skladnog gosp. i socijalnog razvitka zemlje”. Sve veće značenje na ukupan razvoj ima socijalna ili neprivredna infrastruktura – Prednosti: efekti usluga socijalne infrastrukture u pravilu se ne mogu internalizirati na razini pojedinog korisnika, za funkcioniranje sustava socijalne infrastrukture zainteresirani su gotovo svi članovi pojedine zemlje, dostupnost uslugama socijalne infrastrukture većini stanovnika trajni je cilj nositelja ekonomske politike. Metodom input – output analize, zdravstvo, obrazovanje, znanost i dr segmenti socijalne infrastrukture sudjeluju u stvaranju bruto domaćeg proizvoda. Problemi razvoja zdravstva, obrazovanja, znanosti, kulture, očituju se u nemogućnosti pronalaženja optimalnog modela njihovog financiranja.

Tržište nemože osigurati optimalnu tj. društveno poželjnu raspodjelu sredstava na mikroekon. i makrekonom. razini. Zbog toga je nužna državna investicija. Potrošnja usluga socijalne infrastrukture ne odvija se individualno već zajednički. Potrošač pojedinih usluga soc.infrastrukture nije u mogućnosti realno procjeniti vrijednost pruženih usluga. Stanje razvoja socijalne infrastrukture u Hr posljedica je simultanog djelovanja naslijeđenih karakteristika proteklog razdoblja, svekolikih promjena gospodarskog i socijalnog sustava zemlje te naglašenih vanjskih utjecaja glede dinamike i smjera promjena.

ZDRAVSTVO I ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

zdravstvene potrebe možemo definirati kao ona stanja koja opravdavaju intervencije zdravstvene službe radi očuvanja ili unapređenja zdravlja.

Zdravstveni sustav HR - Andrija Štampar od 1920-1930.g. zaslužan je za pomicanje javnozdravstvenih usluga i osnivanje prvih centara primarne zdravstvene zaštite. Od 1945. do 1990.g. Hr u sastavu Jugoslavije ima odvojeno Ministarstvo zdravstva. 1945.g. uvedeno je jedinstveno državno zdravstveno osiguranje, a financirano je iz dohotka i njemu sličnih izvora. Navedeno osiguranje prvo je organizirano na lokalnoj razini, preko lokalnih zdravstvenih i osiguravateljskih institucija. Kasnije federalna vlast uvodi mirovinske fondove i fondove zdravstvenog osiguranja. Temeljni konstitutivni elementi zdravstvenog sustava su potražnja i ponuda zdravstvenih usluga. Potražnja zdr.usluga ovisi o: veličini i strukturi populacije, zdravstvenom stanju populacije, okolinskim faktorima.

U zdravstvenom sustavu zaposleno je oko 65.000 osoba: 46.500 zdravstvenih djelatnika – od toga 10.436 doktora medicine. S obzirom na stručnu spremu: 2000.g. SSS 51,7 %; doktori medicine 22,42%; stomatologije 6,08%; farmaceuti 4,46%; VŠS – 12,04%. Najviše doktora medicine njih 53% zaposleno je u bolnicama. 1991.g. – broj lječnika na 1000 stan.iznosio je 2,1. 2001.g. – broj lječnika na 1000 stan. iznosio je 2,3 – Hrvatska se nalazi između Velike Britanije (1,4) i Njemačke (3,0). Broj specijalista u omjeru 5:1 premašuje broj lječnika opće prakse (nije slučaj u razvijenim zemljama). 

Proces privatizacije u zdravstvu HR polazi od poznatih premisa već ostvarenih ciljeva: zdravstvena zaštita mora biti kvalitetna, jednaka i dostupna svim građanima. MODEL ne provodi se prodajom, već zakupom. Sam projekt davanja u zakup je reverzibilan tj. s mogućnošću vraćanja na stare organizacijske oblike ako zbog promjena sustav primarne zdravstvene zaštite dođe u opasnost.

SUSTAV ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA, smatra se temeljnom odrednicom ponude i potražnje zdravstveni usluga. uređen je Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakonom o zdravstvenom osiguranju iz 1993.g.; prema ovom osiguranju, prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja provodi HZZO, koji ima organiziranu službu na razini Direkcije i 20 županijskih ureda; sredstva za financiranje sustava zdravstv.osig. osiguravaju se iz doprinosa, sredstva iz proračuna za Zakonom propisane obveze.

Temeljni problemi sustava: 1) mreža zdravstvenih djelatnosti ne odgovara potrebama, 2)nije provedena kategorizacija bolničkih zdravstvenih ustanova, 3) nije utvrđen opseg zdravstvene zaštite prema gosp. Mogućnostima, 4) uveden je PDV i u sustav zdravstva 1998.g. 5) ukinuta je stopa doprinosa na mirovine od 1.02.1998.g. 6) nedostatna je kontrola kvalitete pružene zdravstvene zaštite, 7) visoka otpisanost dugotrajne imovine - gotovo 80%, 8) Od 1999.g. ugovaranje ležajeva prema sljedečim kriterijima: 3,5 bolničkih ležajeva na 1000 osiguranih osoba za akutne bolesti; a 1,54 za osobe s kroničnim bolestima; minimalni broj ležejava ugovoren za pojedinu djelatnost je 10 ležaja.

MREŽA BOLNICA (65 jedinica): 2 klinička bolnička centra; 5 kliničkih bolnica; 7 klinika; 23 opće bolnice; 28 specijalnih bolnica;

Financiranje zdravstvene zaštite različito se odvija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u odnosu na bolničku zdravstvenu zaštitu. od 1993.g. odvija se proces privatizacije primarne zdrav. zaštite, proces ugovaranja zdrav. zaštite stabilizirao se na brojci 4.188.407 osoba  u 1999.g.; Od 1993-1997.g. plaćali su se računi bolnica za izvršne usluge; od 1997.g. (lipanj) uvedeni su proračuni - limiti bolnica koji su bili sačinjeni na bazi fakturirane realizacije bolnica iz 1995.g. uvećani za 20%; tijekom 2000. i 2001.g. Vlada RH je donijela niz mjera kojima je cilj smanjiiti troškove zdravstvene zaštite u zemlji

Ocjena stanja - Polazna osnova reforme: Problemi HR zdravstva su duboki i složeni: financijska nelikvidnost HZZO-a, sustav planiranja i upravljanja u zdravstvu ne odgovara suvremenoj koncepciji organizacije i upravljanja zdravstvenim sustavom, postoji netransparentna podjela javnih i privatnih funkcija zdravstvenih djelatnika, neplanski razvoj zdravstvenih kapaciteta doveo je do neravnomjernekoncentracije specijalističke medicine u velike gradove, posebice Zg, korištenje zdravstvene zaštite je neracionalno i nedovoljno djelotvorno, bolnice su u posebno lošem stanju, preveliki udio nezdravstvenog osoblja što daje nepovoljnu strukturu zaposlenika, postojanje neformalnih plaćanja u zdravstvu

Polazne osnove reforme zdravstvenog sustava u HR, Sustav zdravstva RH opterećen je višegodišnjom stagnacijom i nazadovanjem u razvoju. Upravljanje, planiranje i financiranje sustava, na makro i mikro razini ne zadovoljava. Zapostavljena je primarna zdravstvena zaštita, okosnica svakog zdravstvenog sustava, predimenzionirana specijalističko-konzilijarna zdravstvena zaštita i prkomjerna potrošnja lijekova dovoljan su razlog za reformske zahvate u sustavu.

Za ostvarivanje nove zdravstvene politike u HR postavljaju se sljedeći ciljevi razvoja zdravstva:

1) produljenje trajanja života – prednost će se dati mjerama koje smanjuju

rizik od prerane smrti

2) poboljšanje kvalitete života u vezi sa zdravljem – spriječiti ili umanjiti

gubitak kvalitete života zbog zdravstvenih problema

3) smanjenje razlike u zdravlju i zdravstvu – smanjiti razlike među građanima u odnosu na njihove mogućnosti da ostvare pravo na zdravlje

Operativni ciljevi reforme su:

ograničenje rasta zdravstvenih troškova i uspostavljanje stabilnosti sustava: - ograničiti rast troškova u zdravstvu, zaustaviti rast gubitaka, uravnotežiti odnos prihoda i rashoda, sanirati gubitke iz prošlih godina

uvođenje planiranja i upravljanja u sustav zdravstva donosi prednosti: - ograničavanje troškova, osiguranja univerzalnog pristupa obveznoj zdravstvenoj zaštiti, financijske stabilizacije sustava, povećanja djelotvornosti zdravstvenog sustava.

Nedostaci ovakvog sustava upravljanja zdravstvom umanjit će se kroz jačanje elemenata tržišne samoregulacije, demonopolizaciju proizvođača lijekova i opreme;

reorganizacija sustava financiranja i plaćanja zdravstvenih usluga – sadašnji sustav financiranja zdravstva temelji se na izdvajanju iz plaća i na plaće, oko 16%. Danas oko 1,2 milijuna osiguranika snosi troškove zdravstvene zaštite za oko 90% stanovnika. To je nepovoljna struktura financiranja zdravstva.

Budućnost financiranja zdravsva u HR temelji se na većem broju izvora: doprinosu građana, sredstvima državnog proračuna, dodatnom zdravstvenom osiguranju.

Cilj reorganizacije sustava financiranja jest uvesti tzv. standardni paket zdravstvenih usluga čiju bi vrijednost pokrivao sustav obveznog zdravstvenog osiguranja, dok bi se postupci iznad standarda pokrivali induvidualnim policama dopunskog zdravstvenog osiguranja:

jačanje preventivne i primarne zdravstvene zaštite.

Struktura bolesti i uzroka smrti stanovnika RH upućuje na visoku zastupljenost patologije na koju se može preventivno djelovati.

U prvom redu ona se odnosi na pušenje, lošu prehranu, alkoholizam.

15.4. OBRAZOVANJE

Obrazovanje je razvojno jedna od najtransparentnijih i najpropulzivnijih djelatnosti, za svakako, pa tako i za hrvatsko gospodarstvo.

stanovni tava je nepismeno u RH

od g obavezno je osnovno kolsko obrazovanje g

vi e od odraslih osoba ima samo O ili ni nju zavr enu

OBRAZOVNI SUSTAV U RH IMA 4 RAZINE

PREDŠKOLSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE – ostvaruju se redovnim programima koji traju od 5-10 sati dnevno;

Najbrojniji je redovni desetosatni program.

U RH ima 416 vrti a (u taj je broj uklju eno O time je obuhva eno djece g



od privatnih vrtića najviše ih ima u Istarskoj županiji (13), a 9 županija nema takvih vrtića.

OSNOVNOŠKOLSKO OBRAZOVANJE

temelj je cjelokupnoga školskog sustava u RH. Osnovna škola je odgojno-obrazovna ustanova, socijalna i kulturna institucija koju obvezno polaze sva djeca od šest i pol ili sedam godina do 15g života.

zavr i O djece se koluje dalje

u RH ima 1.218 O najvi e u Zg najmanje u Viroviti ko podravskoj upaniji Li ko senjskoj i Po e ko slavonskoj

broj kola i broj u enika stalno se smanjuje g kola i u enika

izdvajanja za OŠ u HR u proteklih 5 g. rastu istom stopom kao i BDP– udio u BDP u

g udio sredstava za O i S iznosio je

sredstva za pla e i naknade iz prora una za financiranje teku ih rashoda kuna po u eniku dnevno kapitalni izdaci

SREDNJEŠKOLSKO OBRAZOVANJE

djelatnost kojom se omogućuje stjecanje znanja i sposobnosti za rad i nastavak školovanja.

ono obuhvaća: - formalno redovno obrazovanje mladeži od 15 do 19g.,- obrzovanje mladeži sa smetnjama u razvoju i - obrazovanje odraslih i - neformalno obrazovanje mladeži i odraslih

gimnazije drugih S umjetni kih strukovnih kola

sredstva za pla e i naknade iz prora una za financiranje teku ih rashoda za potporu u enicima u u eni kim domovima i za kapitalne izdatke

4. VISOKOŠKOLSKO OBRAZOVANJE:

studenata na stan

g na visokim u ili tima studiralo je studenata

4 sveučilišta (u Zg, St, Os i Ri)

7 veleučilišta (u Zg, Ka, Ri, St, Du i Pž)

8 samostalnih visokih škola (u Čk, Križevcima, Petrinji, St, Ri, Ši, Zg)

3 privatne visoke škole s pravom javnosti

najveći postotak nastavnika ima između 40-50g.;

najveći broj doktora znanosti između 50-59 godina;

više od 60% ukupnih studenata studira u Zagrebu i oko 68% nastavnika zaposleno je na Sveučilištu u Zg.;

prosječna starost onih koji doktoriraju 40,5 godina;

najveći broj doktora znanosti zaposleno je u: obrazovanju (56,3% - od toga 98,4 na visokim učilištima), djelatnostima I&R 12,7%; djelatnostima zdrav. zaštite i socijalne skrbi 18,3%.;

financije – zajedno s rashodima za znanstvena istraživanja 2000.g. izdvojeno je 1,29% BDP-a.

2000.g. – postotni udio mlađeg radnog kontingenta u obrazovanju 5,5% (EU 14,6%), stariji radni kontingent participira na određeni način u sustavu obrazovanja 0,3% u skandinaviji čak 20%.

20% studenata završi studij u roku.

Do navršenih 7.g. studija diplomira 30%, 50% nikad ne diplomira.

Od ukupno 100.000 studenata 1/5 čine studenti stručnih studija.

Proračunski rashodi po stanovniku za obrazovanje 7,5 puta su manji od EU (1.500/200 eura).

Proračunski rashodi po redovitom studentu 15 puta su manji od EU (15.000/1000 eura).

Temeljni problemi i ključna mjesta djelovanja nositelja obrazovne politike u području visokog školstva:

potrebno je povećati postotni udio mlađega radnog kontigenta (25-34godina) u sustavu obrazovanja.

isto vrijedi i za postotni udio starijeg radnog kontigenta (35-59godina) u sustavu obrazovanja

prosječno trajanje studija jedan je od temeljnih pokazatelja učinkovitosti visokog školstva – od uk br upisan, studij u roku završi oko 20% studenata)

potrebno je uskladiti udio studenata u pojedinim oblicima studija s onima u EU

potrebno je približiti razinu financijskog napora države prema obrazovanju s onim zemljama EU.

BDP RH pet puta je manji od prosjeka EU (5.000/25.000

eura).

Obrazovanje odraslih vrlo je važan segment u sustavu hrvatskog školstva. Danas se obrazovanje odraslih u HR obavlja u 372 ustanove prema sljedećoj strukturi:

srednje škole – 202

pučka otvorena učilišta – 19

ostali - 152

15.5. ZNANOST

Ustroj znanstvenoistra iva ke djelatnosti sastoji se od znanstvenih podru ja – prirodne, tehničke, biomedicinske, biotehničke, društvene i humanističke znanosti.

Daljnji razvoj znanstvenoistraživačke aktivnosti u HR moguć je uz trajno praćenje tehnoloških promjena u svijetu, daljnju informatizaciju znanstvenoistraživačkog sustava, te primjereni dobni i obrazovni prosjek istraživačkoga kadra.

Važnu ulogu u institucionalnom smislu za znanstvenoistraživačku djelatnost u sljedećem razdoblju predstavljat će ustroj istraživačkih instituta i potrebiti broj istraživača.

U RH znanstvenoistra iva ki instituti organizirani su u osnovna tipa ustanova javni instituti visoka u ili ta gospodarski instituti ostali pravni subjekti HR akademija znanosti i umjetnosti Dr avni hidrometereolo ki zavod Zavod za za titu zdravlja

Znanstveno istraživački instituti ne raspolažu potrebnom stručnom kompetencijom, čime se dio istraživačkih kapaciteta u gosp. pretvara u centre koji nisu primarno znanstveno i tehnologijski usmjereni.

raspored istra iva a po pojedinim institucijama na sveu ili tima gospodarski instituti ostale institucije

Prosječna starost znnanstvenika je 50.g (138 akademika, 50 mlađih od 70 g.).

Struktura izvoza prihoda za istra ivanje i razvoj sredstava dr avne i lokalne razine vladinih sredstava inozemni naru itelji

U poslednjih ak god uvelike se smanjio broj istra iva a u znanstvenoistra iva kim institucijama to se tuma i gubljenjem spcifi nog tr i ta znanstvenih usluga ali i znanstvenog statusa dijela ustanova i pojedinaca zatim dijelom zbog odljeva mozgova

Pokušaj zaustavljanja negativnih trendova ogleda se i u financiranju istraživačke infrastrukture u zemlji.

CARNET – Hrv. akademska istraživačka mreža – koristi 70% naših istraživača. 

Posebno se potiče i financira istraživački rad mladih i talentiranih znanstvenih novaka.

15.6. JAVNA UPRAVA

Javna uprava je aktivni dio vlade, sredstvo kojim se ostvaruju državni ciljevi.

3 pristupa javnoj upravi:

POLITI KI PRISTUP orijentira se prema istra ivanju vrijednosti predstavni kog sustava u pojedinoj zemlji politi ki utjecaj u JU ostavruje se izravno i neizravno

PRAVNI PRISTUP sredi te je visoka ovisnost o zakonima i zakonskim propisima u Europi upravni sudovi slu e za za titu individualnih prava u javnoj upravi. Temeljni problem javnog pristupa u HR sastoje se u njezinoj decentralizaciji.

MANAGERSKI PRISTUP javni sektor se tretira kao poslovni sustav pristup potje e iz g ta f ja se opisuje pomo u akronima POSDCORB planiranje organiziranje kadrovsko popunjavanje usmjeravanje koordinacija i izrada prora una

70ih god. prošlog st. javlja se grupa autora koja bitno drugačije objašnjava strukturu i management javne uprave. Daljnji razvoj New Public Managementa (NPM) odredio je temeljne premise managementa javne uprave. To su u slučaju lokalne uprave:

sklonost k akciji

bliskost građanima

neovisnost i poduzetnost

odnos prema ljudima

rad sukladan vrijednostima

struktura

politički odnosi

15.6.1. Polazne osnove za reformu sustava lokalnij jedinica u HR

Upravljanje i usmjeravanje sustava središnje i lokalne vlasti javlja se u dvije dimenzije.

S jedne str radi se o tome gdje je moć, a da druge str tko ima moć.

Prakticiranje decentralizacije upravljanja javnom upravom uvijek ovisi o prethodnom stanju tj. o tome kako se sustavom upravljalo prije decentralizacije.

Praksa komunikacije više i niže razine vlasti u HR nije primjerena razvijenim europskim zemljama.

Fiskalna decentralizacija još je nepoznanica kod nas.

Nesređenost lokalne razine vlasti i naglašeno centralizirani stav centralne vlasti glede prikupljanja i raspodjele fiskalnih prihoda simultano su određivali razinu prihoda i rashoda lokalne zajednice.

Dominantan udio opće države u uk javnoj potršnji, govori još uvijek o rigidnoj državnoj strukturi kojoj je glavna uzdanica moć poreznog novca.

Potrebno je upozoriti i na mogući „decentralizacijski šok“ kao posljedicu podjele središnjih i lokalnih ovlasti i prihoda.

15.6.2. Raspodjela funkcija prema razinama vlasti u HR

- to je složen i zahtjevan posao. Iskustva HR po tom pitanju nisu poticajna.

Podjela funkcija središnje i lokalne razine vlasti nije posljedica argumenata stvarnih potreba korisnika pojedinih usluga.

Od 95. do danas javljaju se snažnije potrebe i incijative za decentarlizacijom javne uprave.

U uvjetima različitog fiskalnog kapaciteta pojedinih lokalnih jedinica, donekle je razumljiv dominantan udio upravljanja središnje države.

Mogući decentralizacijski šok treba ublažiti pomoću instituta fiskalnog izravnanja.

Podjele funkcija javne uprave u HR: središnja vlast brine o gotovo svim područjima javnih djelatnosti, osim u sl predškolskog odgoja, stambeno komunalne djelatnosti i kulturno-vjerskih djelatnosti.

Financiranje obrazovanja je decentralizirano.

Proces stavaranja moderne i efikasne lokalne uprave i samouprave u HR je veoma složen i stupnjevit.

Složen je stoga što podrazumjeva niz akcija različitog sadržaja i vremenskog horizonta njihova ostvarenja.

Stupnjevit je zbog činjenice simultanog događanja promjena u ostalim sferama gospodarskog, socijalnog i političkog života zemlje.

Da bi proces decentralizacije javne uprave u HR išao željenim smjerom, donositelji odluka u ovom području trebaju uvažavati sljedeće pretpostavke i preporuke:

Teritorijalni ustroj HR – sadašnji TU nije zadovoljavajući.HR je mala država s velikim brojem lokalnih jedinica: s 422 općine, 122 grada, 20 županija. Stoga je potrebno utvrditi optimalna br lokalnih jedinica jer njihov prevelik br ne omogućuje tijelima središnje vlasti njihovu realnu financijsku sliku.

Upravne funkcije lokalnih jedinica – postojeći sustav nije zadovoljavajući. Županije imaju obilježja dvojnosti: istodobno obavljaju funkcije lokalne uprave i samouprave. Gomilanje administracije na županijskoj razini generira brojne nepotrebne troškove. Stoga je potrebno u svim lokalnim jedinicama utvrditi br administrativnih odjela i br zaposlenih u njima.

Funkcije i podjela odgovornosti – u sljedećem razdoblju potrebno je jasno razdvojiti fje središnje države i lokalnih jedinica. To će omogućiti lakše utvrđivanje odgovornosti za njihovo neizvršavanje.

Područja od posebne državne skrbi – svaka država ima interes ujednačiti stupanj gospodarske razvijenosti svih regija. Da bi se to postiglo, brojnim poreznim oslobođenjima i subvencijama država nastoji potaknuti ekonomski razvoj tih područja.

Sustav fiskalnog izravnanja – hr država iz državnog proračuna osigurava brojne dotacije županijama i nižim lokalnim jedinicama ispodprosječnoga fiskalnog kapaciteta. Država međutim nema jasno utvrđene kriterije dodjele tih dotacija. U sljedećem razdoblju potrebno je utvrditi kriterije fiskalnog izravnanja, te treba osigurati da ta sredstva nedaje samo država nego i financijski bogatije županije, te razvijenije općine i gradovi.

Iskustva visokorazvijenih zemelja glede djelotvornosti fiskalnog izravnanja nisu uvijek pozitivna. Fiskalno izravnanje s jedne str treba apsorbirati negativne posljedice različitih djelotvornosti, a s dr str nije u mogućnosti ispraviti njihove razloge na odgovarajući način.

U dosadašnjoj praksi središnja država nije nadzirala visinu stopa poreza koje autonomno propisuju lokalne jedinice. Vrlo velika autonomija lokalnih jed. glede utvrđivanja lokalnih poreza i prireza otvara mogućnost nekontroliranog opterećenja poreznih obveznika, što može dovesti do kontraproduktivnih efekata u razvoju pojedine lokalne jedinice.

Planiranje javnih investicija: dosad se središnja država malo bavila problemima planiranja i financiranja kapitalnih projekata. Od lokalnih jedinica očekuje se da prate troškove i koristi od kapitalnih projekata te da prate kapitalne projekte za dulje razdoblje.

Na razini središnje države potrebno je napraviti cjelovit i detaljan popis kapitalnih projekata koji se financiraju na lokalnim razinama kako bi se omogućila kontrola uplata kapitalnih dotacija lokalnim jedinicama.

16. TRŽIŠNA VALORIZACIJA GOSPODARSKE INFRASTRUKTURE

16.1 OSNOVNE TEORIJSKE ODREDNICE INFRASTRUKTURE

16.1.1.1 Pojmovno određenje, podjlea i obilježja infrastrukture

POD INFRASTRUKTUROM U UŽEM SMISLU podrazumijevamo stvarni ili materijalni kapital u djelatnostima prometa, energije, vodoprivrede, obrazovanja, zdravstva, istraživanja, kulture, sporta i rekreacije, odmora i održavanja javnog reda i poretka. 

POD INFRASTRUKTUROM U ŠIREM SMISLU Frey podrazumijeva infrastrukturna područja (djelatnosti, grane, sektori i podesektori) koji pružaju infrastrukturne usluge. 

Infrastrukturu u užem smislu možemo podijeliti na materijalnu gospodarstvenu (privrednu)- objekti, instalacije, uređaji i oprema u djelatnostima prometa i veza tj telekomunikacija, energetike i vodoprivrede i materijalnu izvangospodarstvenu (izvanprivrednu) – sustavno povezani objekti, instalacije, uređaji i oprema u djelatnostima odgoja, obrazovanja, zdravstva, istraživanja, informacija, kulture, sporta, rekreacije, soc.skrbi, javne uprave i narodne obrane.  

Infrastrukturu u širem smislu možemo podijeliti na gospodarstvenu – djelatnosti prometa i veza tj telekomunikacija, energetike i vodoprivrede, i izvangospodarstvenu – djelatnosti odgoja i obrazovanja, zdravstva, istraživanja, informacija, kulture, sporta, rekreacije, soc.zaštite, javne uprave i narodne obrane.

S prostornog motrišta može se podijeliti na mikro i makro infrastrukturu. 

MAKROINFRASTRUKTURA – se prostire i ima značenje na većim prostornim cjelinama, pa je osnova integracije najraznovrsnijih ljudskih djelatnosti na širem području.

Ona se može podijeliti na: regionalna, međuregionalna, nacionalna i međunarodna (kontinentalna i globalna).

MIKROINFRASTRUKTURA – predstavljaju objekti, uređaji i instalacije koje se prostiru na području grada, naselja ili dijela naselja, povezujući ljudske aktivnsosti u mikrofunkcionalnu cjelinu.

Ona se dalje dijeli na: primarni, sekundarni, tercijarni objekti i komunalni priključci. 

Tradicionalni pristup infrastrukturi obično ističe njezina sljedeća obilježja, načela razvoja i djelovanja:

ekonomska – (investicijsko obilježje, visoka ulaganja, visok rizik ulaganja, eksterni učinci, visoki troškovi i oći troškovi koji skokovito rastu, ograničenost primjene načela suvereniteta i isključenja korisnika i ekonomija razmjera);

tehnička obilježja – (opće primjenjiv input infrastrukturnih usluga, dug vijek korištenja, lokacijska vezanost kapaciteta za određeno područje i nemogućnost uvoza njihovih usluga, međuovisnost podsustava i sustava infrastrukture i tehnička nedjeljivost kapaciteta);

institucionalna obilježja – (zakazivanje tržišnih fja – posebno u području cijena – i obilježje javne djelatnosti)

Navedena načela, obilježja i djelovanja upućuju na posebnu ulogu države u regulaciji, kontroli, planiranju, planiranju, upravljanju, financiranju i organizaciji djelovanja infrastrukturnih djelatnosti – poradi optimalne harmonije individualnih, javnih, ekonomskih, političkih, prostornih i ekoloških interesa.

16.1.2. Infrastruktura i gospodarstveni razvoj

Djelovanje materijalne gospodarstvene infrastrukture obično se uzima kao opći predznak za proizvodnu potrošnju i opću sposobnost prihoda od investicija.

Njezina se središnja uloga sastoji u vidu predučinaka u proizvodnji dobara i usluga namjenjenih konačnoj potrošnji.

Zbog toga su javne investicije u materijalnu infrastr. sredstvo ekonomske politike.

Treba razlikovati opće i specifične predučinke (inpute) tj čimbenike (faktore) proizvodnje.

Opće, koji se pripisuju materijalnoj infrastrukturi, proizvodne jedinice koriste izvan procesa proizvodnje, ali im oni omogućuju korištenje specifičnih predučinaka u neposrednom procesu proizvodnje.

Specifični – sirovine i pomoćni materijali predstavljaju posebnu vrstu i kakvoću proizvodnih dobara koji oplemenjeni, izmjenjeni i prerađeni ulaze u finalni proizvod.

Specifični učinci ulaze izravno u materijalnom obliku, dok se opći nemogu prepoznati u finalnom proizvodu u materijalnom obliku.

Ovako shvaćena materijalna infrastruktura je fja veličine gospodarstvenog prostora, razine podjele rada i dostignute razine tehničkog i tehnološkog znanja.

Učinci materijalne infrastrukture na ekonomski razvoj ovise o postojanju manje ili više skladnog ili neskladnog odnosa između kapaciteta općih i specifičnih predučinaka.

Postoje tri moguća odnosa između infrastrukture (ponude infrastrukturnih usluga) i izravno proizvodnih djelatnosti (potražnje za infrastr.uslugama):

usklađen odnos između infrastrukturnih i izravno proizvodnih kapaciteta – optimalan odnos

višak infrastrukturnih u odnosu na izravno proizvodne kapacitete – suboptimalan odnos

manjak infrastrukturnih u odnosu na izravno proizvodne djelatnosti – suboptimalan odnos

S motrišta nacionalnog gosp. optimalan odnos postiže se kada je suma koordinata najmanja tj. kada je površina kvadrata koje one zatvaraju najmanja.

Ekonomski razvoj na dugi rok odvija se u uvjetma manjka i/ili viška infrastrukturnih u odnosu na izravno proizvodne kapacitete.

Razlog tome je ograničena raspoloživost akumulacije (investicijskog kapitala) koja, uz brojna druga ograničenja upotrebe razvojnih resursa, priječe istodobnu sukladnu izgradnju infrastrukturnih i izravno proizvodnih kapaciteta.

Stoga Hirschman i Frey upozoravaju:

da je nemoguć istodobni rast infrastrukturnih i izravno proizvodnih djelatnosti u optimalnom odnosu, te

da u izboru investicijskih prioriteta između jednih i dr., prednost treba dati onima koje maksimiziraju učinke induciranih odluka, tj. induciranih investicija, tj. koji će dati maksimalno mogućerazvojne učinke u određenom vremenu.

To je iznjedrilo dvije strategije razvoja koje su uključene u strategiju ekonomskog razvoja:

strategija razvoja pomoću viška infrastrukturnih kapaciteta (država osigurava ili potiče ulaganja u infrastrukturne sustave i tako stvara primamljive uvjete koji motiviraju individualne poduzetnike da ulažu u  izravno proizvodne kapacitete, očekujući visoke profite internalizacijom eksternih ekonomija koje osigurava već izgrađena infrastruktura) i

strategija razvoja pomoću manjka infrastrukturnih kapaciteta (pretpostavlja da će zbog manjka infrastr.kapaciteta na određenom području izravno proizvodne djelatnosti i stanovništvo vršiti pritisak da se manjak infrastrukture ukloni izgradnjom nedostatnih infrastr. kapaciteta).

16.1.3. Troškovi i koristi infrastrukture

Uk troškove infrastrukture možemo klasificirati na osnovi dvaju kriterija:

1) s motrišta njihova nastajanja u procesu izgradnje i korištenja infrastr. na:

- troškove izgradnje novih kapaciteta

- troškove korištenja, održavanja, modernizacije i rekonstrukcije

postojećih kapaciteta

2) s motrišta snošenja troškova infrastrukture na:

- troškove proizvođača infrastrukturnih usluga

- troškove koje snosi središnja, subsredišnja i lokalna vlast

Troškovi razvoja infrastrukture čine visok udio u uk ulaganjima u gospodarstvu. Njihovo je relativno sudjelovanje u uk investicijama veće u manje razvijenim zemljama, a manje u razvijenim.

Zemlje u razvoju ula u do mlrd u novu infrastrukturu to je njihovih ukupnih godi njih investicija ili javnih investicija Javne investicije u infrastrukturu dosežu 2-8% (prosječno 4%) BDP-a i 90% su ulaganja države.

40% energetskih postrojenja u zemljama  u razvoju nije upotrebljivo.

1991-1999.g. – ulaganja Svj. banke i drugih investitora u zemlje I Europe i države bivšeg SSSR-a iznose 25,8 mlrd. $ (do 2010.g. iznosit će 1.100 mlrd$ - oko 6% njihovog godišnjeg BDP-a). 

Izravne ratne štete na sustavima velike gospodarske infrastrukture iznosile se oko 2,8 mlrd. US$ (najviše je pretrpio energetski sektor – HEP i INA). 

16.1.3.2. Koristi (učinci) infrastrukture

Učinci od razvoja infrastrukture javljaju se kao učinci kapaciteta, učinci racionalizacije, neizravni proizvodni učinci te izravni učinci životnog nivoa.

Optimalni učinci kapaciteta javljaju se od investicija u infrastrukturu, koje su vršene u ovisnosti o potrebama za njezinim uslugama i načelima ekonomije obujma.

Načelo ekonomije obujma iziskuje dovoljno velike kapacitete u interesu ekonomičnijeg korištenja infrastrukture.

Ako su oni veći od potreba, imobilizira se dio društvenoga kapitala, dok manjak kapaciteta uzrokuje nezadovoljenje potreba. Jedno i dr negativno se odražava na ekonomski razvoj.

Učinci racionalizacije od infrastr.investicija javljaju se kao mogućnost proizvodnje ili mogućnost povećane proizvodnje, uz korištenje iste razine proizvodnih snaga, tj. proizvodnje ili povećane mogućnosti proizvodnje, uz korištenje iste razine proizvodnih snaga, tj. uz iste izravne proizvodne inpute i uz iste neizravne infrastrukturne inpute.

Izravni učinci blagostanja proizlaze iz činjenice da sve infrastrukturne investicije ne povećavaju proizvodne snage narodne privrede i ne javljaju se kao opći inputi u procesu proizvodnje.

Jedan dio tih investicija osigurava tzv. potrošna infrastrukturna dobra i usluge koja izravno koriste pojedinci tj. kućanstva.

O njima ovisi razina zadovoljenja čovjekovih potreba, pa zato i utječu na životni nivo, tj. blagostanje ljudi.

Neizravni učinci investicija u infrastr. su najizraženiji. Javljaju se u gotovo svim infrastr. područjima.

Obično se definiraju kao povećanje proizvodnih kapaciteta u područjima u kojima se ne investira.

To su eksterni učinci koji proizlaze iz investicija u jedno područje djelatnosti u korist drugih, a da ovi drugi investitoru za neizravne učinke nedaju odgovarajuću naknadu.

Eksterni se učinci javljaju u pozitivnom i negativnom obliku.

Prvi se izražavaju kao individualne i društvene koristi – eksterne ekonomije,  a drugi kao individualne i društvene štete (troškovi) – eksterne disekonomije.

Jedni i dr mogu se javljati kao tehnološki i novčani eksterni učinci, koji su u pravilu međuovisni.

Eksterni se učinci nužno moraju sagledavati sa makroekonomskog i mikroekonomskog motrišta.

Pritom nastaju eksterne ekonomije kada su marginalne individualne i društvene koristi veće od marginalnih individualnih ili društvenih troškova.

Eksterne disekonomije – obrnuto.

Individualni gospodarstveni subjekti nastoje internalizirati pozitivne eksterne učinke, a eksternalizirati negativne učinke.

Problem eksternih ekonomija i disekonomija, naglašen je u uvjetima ekološke krize.

Zaštita čovjekove okoline je prvorazredni problem ukupnog razvoja svakog društva i svijeta uopće.

Troškove očuvanja ekološke ravnoteže moraju snositi svi članovi društva, a ponajprije obi koji svojim ponašanjem, tj. proizvodnjom dobara i usluga, narušavaju.

Glavni je izazivač narušavanja čovjekova prirodnog okruženja suvremena tehnologija, tj. ekonomske aktivnosti koje primjenjuju tehnološke postupke.

16.1.3.3. Analiza odnosa troškova i koristi infrastrukture

Visoka ulaganja i uloga infrastrukture u gospodarstvenom razvoju zahtjevaju, u uvjetima ograničenih investicijskih sredstava, planiranje i gradnju njenih objekata na osnovi solidnih ekonomskih analiza.

Tim je analizama nužno riješiti dileme u najvećoj mogućoj mjeri.

Pri tome se upotrebljava kvantitativne metode i modeli kao što su npr.; input-output analiza, linearno i nelinearno programiranje, regresijske i višekriterijalne analize, te brojne druge cjelovite ili parcijalne analize.

U području ekonomske analize infrastrukture slijedi se logika cost-benefit analize (CBA) tj. analiza troškova i koristi u različitim aspektima.

Primjena cost-benefita analize odnosi se na ocjenu svrsishodnosti ulaganja javnog sektora, posebno u područjima vodoprivrede, prometa, energetike, regionalnog i urbanog planiranja i korištenja gradskog zemljišta, zdravstva, obrazovanja, narodne obrane i zaštite čovjekove okoline.

Ona se primjenjuje za ocjenu alternativnih projekata ili programa velike investicijske vrijednosti.

Težište ove metode analize jest na društvenim troškovima i koristima,

Pri izboru se prednost daje onim projektima ili programima za koji su odnosi koristi i troškova ili njihova razlika najpovoljniji tj. koji osiguravaju najveće moguće društvene koristi.

U pravili se promjenju dva načina izračunavanja i to:

1) izračunavanje neto sadašnje vrijednosti koja se od projekta očekuje, tj.

razlike između sadašnje vrijednosti koristi i sadašnje vrijednosti troškova i

Bo-Co B1-C1 B2-C2 B3-C3 Bn-Cn

NSV= -------- + -------- + ------- + ------ +.+ ------ tj.

(1+i) (1+i) (1+i) (1+i) (1+i)

Bn-Cn B- koristi

NSV= ∑ -------- uz uvjet da je NSV >0 C- troškovi

(1+i) i – diskontna stopa

n – br god trajanja projekta

Prihvatljiv je onaj alternativni projekt ili program koji osigurava mogući maksimum relacije NSV>0 tj. koji osigurava najveću neto sadašnju vrijednost društvenih koristi.

2) izračunavanje koeficjenata tj. odnosa koristi i troškova

B Bn Cn

uz uvjet da je ---- >1

C (1+i) (1+i)

Prihvatljiv je onaj alternativni projekt ili program, čiji je omjer sadašnje vrijednosti koristi i troškova najpovoljniji (uz uvjet da je =1) tj čiji je omjer sadašnje vrijednosti koristi i tr (B-C) i sad.vrij.tr (C) najpovoljniji uz uvjet da je = ili > od nule.

Izravni (primarni) se troškovi, koji čine izdatke za realizaciju razmatranog projekta ili programa – tr.ulaganja u izgradnju, održavanje i korištenje – relativno lako mogu utvrditi.

Neizravne (sekundarne) troškove, koji se javljaju kao eksterne disekonomije nije jednostavno izraziti – tr. od buke, onečišćenja zraka, opadanja vrijednosti zemljišta

Oportunitetni troškovi su hipotetični gubitak koji nastaje investiranjem u razmatrani projekt, a ne u neki dr projekt ili područje koje bi dalo veće koristi.

Na strani koristi također se susrećemo s izravnim (primarnim) pozitivnim učincima koji se mogu relativno pouzdano kvantitativno procjenjivati i vrijednosno izražavati.

To su npr. povećanje proizvodnje dobara i usluga zbog izgradnje nove prometnice, koristi od ušteda na troškovima prijevoza i sl.

Neizravne je koristi, koje se najčešće javljaju u vidu eksternih ekonomija, teško kvantificirati i vrijednosno izražavati. Mnoge se nemogu mjeriti ili vrijednosno izraziti kao npr. skraćenje vremena putovanja, smanjenje prometnih nesreća, užitak u krajoliku itd.

Cost-benefit analiza jedna je od mnogobrojnih metoda analize koja nije ni univerzalna ni potpuno egzaktna.

16.1.3.4. Financiranje razvoja infrastrukture

- je specifično u odnosu na izravno proizvodne djelatnosti

Razlog su tome njezina poznata obilježja, među kojim u pogledu samofinanciranja posebno do izražaja dolaze visoka ulaganja, nemogućnost ili ograničeno funkcioniranje tržišta te uloga opće primjenjivog inputa.

Zbog toga je financiranje razvoja infrastrukture nužno tretirati kao integralni dio financiranja ekonomskog razvoja.

Uloga države naglašena je u planiranju i financiranju infrastrukture. Poželjno je da izvori financiranja proizlaze iz neposrednih odnosa korisnika i proizvođača infrastrukturnih korisnika.

Mogući izvori financiranja infrastrukture su višestruki i to:

sredstva infrastrukturnih poduzeća;

sredstva poduzeća u izravno proizvodnim djlatnostima

krediti – domaći i inozemni,

javni dug – javni zajmovi,

sredstva stanovništva – porezi, štednja,

ostali izvori

Njihova bi uloga trebala biti da osiguravaju:

sredstva za pokriće održavanja postojećih infrastruk.kapaciteta

dio sredstava za rekonstrukciju, modernizaciju i izgradnju novih kapaciteta

optimalnu raspodjelu potrošnje infrastrukturnih usluga unutar i između infrastr. područja

vremenski ravnomjernu raspodjelu potrošnje infrastr. usluga

ekonomski povoljan položaj i optimalnu alokaciju izravno proizvodnih kapaciteta

ekonomski povoljan položaj infrastrukturnih poduzeća

16.2. GOSPODARSTVENA INFRASTRUKTURA U HR

16.2.1. Neki pokazatelji ulaganja, ratne štete, međunarodne usporedbe opremljenosti i institucionalnih reformiinfrastr

Ratni procesi i posljedice posve su ograničili i/ili onemogućili redovita ulaganja u gospodarski razvoj, dolazilo je do realnog drastičnog pada investicija u kojima su relativna sudjelovanja ulaganja u infrastrukturu posve nedovoljna, u odnosu na goleme potrebe razvoja.

Cjelokupni tranzicijski procesi u postsocijalističkim zemljama sadrže i institucionalne reforme infrastrukturnih sektora.

Uspješnost pojedine tranzicijske zemlje ocjenjuje se u granicama između apsolutnog zaostajanja u reformama (donja gr) do ostvarenja dosega  EU-a (gornja gr).

Primjenjuje se metoda studija slučaja, u kojoj se komparativno vrednuju pristupi i institucionalna ostvarenja reformi u odnosu na zapadnoeuropske tržišno orjentirane ekonomije.

HR je s ocjenom od 2,7 daleko od posve neuspješnih, ali i s primjetnim zaostajanjem u odnosu na najuspješnije.

Institucionalnim se reformama i institucionalnoj stabilnosti daje primarna važnost.

16.2.2. Energetika

16.2.2.1. Neka obilježja energetike u svijetu i europskom okruženju

S ekonomskog motrišta, energetika je infrastrukturni sektor koji sustavno istražuje, koristi i komercijalno proizvodi, te opskrbljuje sve vrste potrošača svim dostupnim vrstama energije po ekonomski prihvatljivoj cijeni.

relativna razina potro nje energije izra ava razinu razvijenosti neke zemlje Tri najve a svj proizvo a a i potro a a energije su SAD Rusija i Kina do g proizvele a potro ile primarne energije Zemlje lanice OECD a tro e najve i dio primarne energije g postotni udjel

16.2.2.2. Osnovna obilježja energetskog sektora HR

Dominantan dioenergetskog sektora HR organiziran je u dva velika sustava: INA i HEP.

(1990.-1993./94.) oba su sustava transformirana iz društvenih u javna poduzeća u državnom vlasništvu tj u društva kapitala.

2) Važniji energetski kapaciteti u 2000.g. za proizvodnju, preradu, transport i opskrbu energijom u HR su: 

sirova nafta i kondenzat u RH crpe se sa naftnog polja doma ih potreba

rafinirije u Rijeci Sisku i Zagrebu raspola u s kapacitetima za preradu oko milijuna tona sirove nafte

635 benzinskih postaja (402 Inine)

JANAF s instaliranim kapacitetima cjevovoda za transport 20 milijuna tona nafte godišnje, skladišni kapaciteti od 820.000 m3; trasa naftovoda duga 625 km.

prirodni plin crpi se iz 17 plinskih polja (60% hrv. potreba);

plinovod duljine 2179 km;

38 distribucijskih poduzeća za opskrbu potrošača plinom,

31 hidroelektrana (2076 MW); 14 termoelektrana (1519 MW; 650 MW izvan RH); 50% NE Krško (332 MW). Ukupno HE i TE u RH (3595 MW) izvan RH 982 MW – sveukupno 4577 MW;

sustav prijenosa električne energije HEP-a sastoji se od 162 trafostanice, 4737km duljina prijenosne mreže. Distribucijski sustav: 22.755 trafo stanice i 122 231 km duga distribucijska mreža;

Proizvodnja ukupne primarne energije ima tendenciju dugoročnog pada!;

u strukturi proizvedene primarne energije u razdoblju 1988-200o.g. zastupljeni su: ugljen (2%, ali 2000.g. se prestaje proizvoditi); ogrjevno drvo s približno 8,4%; sirova nafta (45.1%, 28%); prirodni plin (26,5%, 32,4%); vodne snage (18%, 31,1%).

Ukupna potrošnja energije: od 1998-1992.g. pada, nakon 1992.g. lagano raste (2000.g. 359,62 PJ). 

Uvozna energetska ovisnost 1998-2000.g.:

sirova nafta od 60 - 235% iznad domaće primarne proizvodnje;

prirodni plin (30 - 69%);

ugljen (273 - 2073%).

Od ukupno potrošene energije (1998-2000.g) tek je između 55,2% i 60,5% dostupno neposrednoj potrošnji tj. krajnjim korisnicima da bi zadovoljili energetske potrebe, dok ostala otpada na gubitke u transformacijama, pogonsku potrošnju i gubitke u transportu i distribuciji.

Gubici transformacije u energetskom sektoru (17,3 - 20,9% god.), pogonska potrošnja (8,3 - 12,7%), gubici u transportu i distribuciji energije (1,8 - 3,8%), neenergetska potrošnja (6,9 - 11%). 

Struktura ukupne neposredne godišnje potrošnje energije:

potrošnja industrije s udjelom 36,9 - 23% s tendencijom pada;

potrošnja prometa s udjelom 21,9 - 29,3%;

opća potrošnja 41,1 - 49,3%.

U strukturi neposredne potrošnje energije 1988-2000.g. dominiraju tekuća goriva, (42-48,5%), električna energija (18,3-19,2%) i plinovita goriva (11,9-15,5%). 

Golema razlika između uk.potrošnje i neposredne potrošnje energije (1988-2000) predstavlja:

gubitke transformacije u energetskom sektoru

pogonsku potrošnju

gubitke u transportu i distribuciji energije

neenergetsku potrošnju

Energetska intenzivnost u RH 2000. godini bila je na razini od 291 tonu ekvivalentne nafte na milijun US$ PPP BDP. Zaostajemo za svijetom. 

Potrošnja ukupne energije po stanovniku u Hrvatskoj 2000.g. iznosila je 2357 kg. ekvivalentne nafte. 

Emisija onečišćujućih tvari u zrak: SO2, NOx (oko 64%), emisiji CO2

najviše pridonose ložišta (68-69%), a potom promet (31-32%). 

Politike cijena različitih oblika energije – premalo su na tržišnim osnovama. 

Hrvatski energetski sektor pretstavlja vrlo mali dio svjetskog energetskog sektora – 0,5‰ proizvodnje i oko 1‰ potrošnje energije svijeta (2000.g.). 






Politica de confidentialitate



DISTRIBUIE DOCUMENTUL

Comentarii


Vizualizari: 1089
Importanta: rank

Comenteaza documentul:

Te rugam sa te autentifici sau sa iti faci cont pentru a putea comenta

Creaza cont nou

Termeni si conditii de utilizare | Contact
© SCRIGROUP 2022 . All rights reserved

Distribuie URL

Adauga cod HTML in site